Razgovori sa Silvenom Lazarisom – Raditi s ljudima znači raditi sa onima koji imaju odmak od struktura, vlasti, partijâ i korupcije

Razgovori sa Silvenom Lazarisom, 29 i 30.10.2015, kuda.org, Novi Sad

Učestvovali: članovi grupe Učitelj neznalica i njegovi komiteti iz Beograda, članovi kuda.org, Grupe za konceptualnu politiku (GKP) i Inicijative za udruživanje skupština stanara iz Novog Sada

Drugu godinu za redom, pokretači projekta „Lokalne politike i urbana samouprava“ (kuda.org i GKP) organizovali su dvodnevne diskusione radionice sa gostom, francuskim antropologom i političkim aktivistom Silvenom Lazarisom (Sylvain Lazarus). Kao i prethodne godine (http://detelinara.org/stvari-ne-pocinju-prostim-odbijanjem-vec-odlukom-da-se-s-ljudima-radi-na-necemu/), pozvali smo članove organizacije „Učitelj neznalica i njegovi komiteti“ iz Beograda, čiji rad smatramo važnim i poticajnim za zajedničko promišljanje situacije u kojoj se nalazimo. Prethodni susret sa Lazarisom obeležilo je propitivanje i razumevanje osnovnih kategorija njegove knjige „Antropologija imena“ (http://kuda.org/antropologija-imena-silvena-lazarisa), pre svega – da politika pripada prostoru mišljenja, a ne prostorima nauke, države i partije.

Diskusije na radionicama u oktobru 2015. odvijale su se u pravcu produbljivanja problematike politike i organizovanja na distanci od države, uz neminovno postavljanje pitanja: šta je država danas. Predlog za zajedničko promišljanje smo postavili suočeni sa situacijom slabe mobilizacije ljudi i njihovog političkog organizovanja, kako u Francuskoj tako i u Srbiji. Deo razgovora se bazirao na nastavku diskusija od prethodne godine – na tome šta bi značilo iznalaženje afirmativne preskripcije u pogledu države. Zapravo, postavili smo pitanje da li bi postojala razlika između iznalaženja afirmativne preskripcije u pogledu države i traženja pomoći od nje u vidu ispostavljanja zahteva. Jer, činilo nam se da u sopstvenim praksama nismo sasvim sigurni o (ne)postojanju razlike i smatramo razrešenje ovog pitanja krucijalnim mestom za budući rad. Takođe se postavilo pitanje ishoda jedne političke borbe u zakonskoj promeni i da li bi jedna politička borba neophodno uključivala odnos sa državom.

Kraj države

Za Lazarisa, pitanje pozitivne preskripcije i države središnja su pitanja za njegov rad. Afirmativna preskripcija je jednim delom ono što naziva kategorijom mogućeg. A kada je reč o državi, njegov pristup se odvija pre svega kroz prizmu opšte krize oblika države. Ne smatra da postoji opšta struktura države, već je razumeva kao singularnu formu koja stvara sopstvene principe. Za Lazarisa je to važno jer omogućava da se napravi razlika između istorijske sekvence gde se pitanje države u njenom modernom smislu usko povezuje sa kategorijom revolucije, pozitivno ili negativno. Godina 1920. je godina kraja revolucije i etatizacije komunizma u SSSR-u, pri čemu dimenzija masovnog pokreta postaje dimenzija države. Smatra da je od tog trenutka kategorija revolucije zatvorena u svom prvobitnom značenju. Suštinski, revolucija je alternativa državi, njena destrukcija i pojavljivanje nove države. Od 1920. godine počinje nova sekvenca države uz preživljavanje kategorije revolucije. Međutim, danas se ne možemo više oslanjati na državu i na ideju da nam je potrebna dobra država. Dakle, alternative više nema. Po pitanju kategorija svesti i subjektivnosti, Lazaris smatra da nam je dugo usađivana ideja da je pitanje političke svesti bilo neophodno da bismo imali jasne predstave o prirodi države, a posebno o antagonizmu između onog ko dominira i dominiranih, između kapitala i rada, itd. Lenjinistička struja je tako predstavljala pitanje antagonizma, gde je svest materijalistička, a to znači naučna, tj. trebalo je da odgovara zakonima stvarnosti. Morala je da postoji jedna ideja adekvacije racionalnosti metoda sa racionalnošću stvarnosti, kao i da je moć radnika, odnosno masa, tu i da je prisutna. Ako danas govorimo o internoj krizi države, problematika moći masa i ljudi se urušava. Ili je više nema ili postoji nešto drugo za čim se traga i što mora da se pojavi. Ne radi se o tome da se suočavamo sa nedostatkom intelektualne sposobnosti ljudi, već o tome da su vremena radikalno drugačija i nova i oblici svesti su takođe radikalno drugačiji. Pitanje je kako se suočiti s tim, i upravo tu dolazimo do afirmativne preskripcije i na prirodu njene rasprostanjenosti.

Politički princip i moguće

U razgovorima smo se vratili na termin „preskripcija“, koji je Lazaris ranije koristio u smislu preskripcije države. Generalno, preskripcija je jedan principijelan stav u vezi sa politikom – politički stav, princip. Na primer, ako u smislu državne preskripcije kažemo: neko ko radi kroz rad ostvaruje za sebe neka prava, preskripcija države znači da se za svakoga u okviru države otvaraju izvesna prava. U pitanju je praksa države u vezi sa pravima ljudi. Lazaris dodaje da u Francuskoj u poslednjih dvadeset godina država radikalno smanjuje prava i stvara nove populacije koje ih uopšte nemaju. U ranijim periodima situacija sa stranim radnicima je bila drugačija, jer biti radnik bio je dovoljan i potreban uslov da se dobiju papiri. Danas postoji ozakonjenje prisustva stranih radnika u vrlo retkim slučajevima i isključivo iz porodičnih razloga. Mnogo je češći slučaj da ako neko dođe zbog posla, momentalno biva izbačen iz zemlje. Dakle, postoji dispozitiv transformacije i redukovanja prava i njegova zamena kategorijom veroispovesti. Na mesto kategorije radnika došla je kategorija imigranta, a umesto nje kategorija Muslimana. Praktično, to je stranac koji ne odgovara stvarnosti koja ga okružuje. Sa krizom države u Francuskoj dolazi do krize prava ljudi što se postiže kategorizacijom ljudi po veroispovesti, čime država pravi separaciju među ljudima oduzimajući im prava.

Atentati u januaru 2015. godine u Parizu predstavljaju prekretnicu i to putem reakcija koje su izazvali. Pokazana je bezizlaznost situacije, bez obzira da li neko govori „Je suis Charlie“ ili kaže da nije Charlie. Po Lazarisovom mišljenju, tumačenje tih reakcija omogućava da se formuliše jedno moguće koje je nošeno tim događajima i istovremeno je u potpunom raskoraku sa tim događajem. Vraćajući se na „Antropologiju imena“ navodi da postoji važna pouka vezana za njene nalaze, a to je da ljudi misle, što je iskaz mogućeg. Društvene nauke smatraju da mišljene može da postoji samo u okviru nauke. Znak toga je da nema mogućnosti mišljenja osim putem metajezika, a njegove karakteristike su kompleksni predikati koji prave intelektualne fraze. Teza autentične misli na prirodnom, običnom jeziku, jeste teza koju je trebalo proučiti, jer ako ljudi misle, oni to rade na običnom jeziku. Kada ljudi sagledavaju jednu situaciju, operacija mišljenja se sastoji od toga da se formuliše ono moguće. Teška tačka u tome bi bilo da je netačno reći da je tomoguće moguće jedne situacije. On misli da je moguće za ljude ono što je stvarnost, i da je to upravo ta situacijaNe postoji stvarnost sama po sebi. Postoje samo subjektivnosti i intelektualnosti koje nose svoje iskaze, ono što on zove „ima, postoji“ što se istovremeno odnosi na to šta ljudi žele da učine i šta žele da kažu o postojećem, tako da se stvarnost odnosi i na pitanje odluke. Registar odlučivanja je nešto što je suštinsko. U pitanju je intelektualnost situacije na strani ljudi koja je potpuno drugačija od analitičkih i naučnih, te treba prihvatiti da postoji jedna mnogostrukost intelektualnosti.

U periodu nakon rada grupe „Politička organizacija“ u kojoj je sarađivao sa više ljudi, nastavili su da rade pod nazivom „Ima nas koliko nas ima“ tokom narednih deset godina. Svako od njih je imao određenu aktivističku praksu, a zajedno nisu bili ništa više od jedne diskusione grupe. Međutim, nakon događaja u januaru, za Lazarisa se pokazao značaj kategorije mira, odnosno sve ono što su u miru istraživali i govorili jedni drugima. Videlo se da ni država ni religija nisu u stanju da se bave tim pitanjem, jer jedino što su mogle da iznesu je ideja rata što je jedan od elemenata krize države. Upravo je to kategorija (mira) na kojoj radi u jednom velikom predgrađu Pariza artikulišući pitanja države, religije, mira, da bi saznali da li je ta reč izgubljena ili se može redefinisati na strani ljudi uz pokretanje pitanja drugosti, koje ne donosi ni država ni religija (iako je u unutrašnjosti države postojala pretenzija bavljenja tim pitanjem u prostoru prava). U tom smislu, počeli su da razvijaju nešto što je Lazaris nazvao „hronologijom savremenosti“, što je na prvi pogled paradoksalno jer je hronologija obično naučna i analitička kategorija. Na uspostavljanju iskaza mogućeg po pitanju mira, jedan od koraka je preispitivanje šta se dogodilo, da budemo u stanju da osvetlimo iz iskazamogućeg ono što mu je prethodilo, uz samo iskušavanje iskaza mogućeg i njegove intelektualne relevantnosti. Rad na ovoj ideji u predgrađu postavlja pitanje džihadizma, religije, itd. Ova metoda predviđa da se preispita istorija tog predgrađa, da se ponovo artikuliše i postavi pitanje – i to iz sadašnje situacije.

Distanca od države i pitanje bavljenja pravom

Tokom razgovora se postavilo pitanje da ako govorimo o distanci od države i o njenoj krizi, da li time gubimo pojam prava? Lazaris je rekao da se svojevremeno našao u jednoj fabrici automobila koju su okupirali otpušteni radnici i gde su se radnici i rukovodioci međusobno tukli delovima automobila. Otpušteno je oko 2.000 radnika i oni su tada govorili: „Imamo prava, radimo ovde već dvadeset godina“. Ali u stvarnosti imali su prava jedino na vrlo nisku nadoknadu. Činjenica da ljudi više nemaju prava stvara situaciju očaja i osećanje frustracije, nepravde i ekstremizma, jer postoji ideja da se pomoć može tražiti samo od države. U Francuskoj, Nacionalni front jednim delom regrutuje ljude upravo u tim situacijama.

U toku razgovora, prijatelji iz „Učitelja neznalice“ su dali komentar da prostor prava ni ne postoji ako ga ne prepoznaje država, uz pitanje gde bi bio taj prostor prava ako nije državni? Prema Lazarisovom iskustvu, jedina stvar koja se radi po pitanju prava je da se država primora da ga primenjuje, da se nešto uradi po tom pitanju, da se protestuje kako bi se situacija promenila. Jer institucije ne poštuju i ne primenjuju prava, ili ne u potpunosti. Danas govorimo o masovno organizovanim ljudima u državnim i partijskim strukturama. Da je drugačije već bismo čuli za to. Raditi s ljudima – pod tim ljudima se misli na one koji imaju odmak od struktura, vlasti, partijâ, korupcije. Kada kažemo ljudi u tom smislu, to ne korespondira sasvim sa situacijom mobilizacije ljudi na proteste i borbe (to su ljudi u širem smislu). Što se tiče pitanja prava, ono može da se sagleda drugačije jedino u situacijama mobilizacije ljudi, što je situacija obeležena odnosima snaga i pregovaranja. Između pitanja prava i klasičnog pitanja programa postoji jaka veza, što je veoma udaljeno od onoga što je moguće uraditi i misliti. Takođe, to ne znači da u jednoj situaciji mobilizacije ljudi ne mogu da se ostvare značajne stvari, ali se takva borba nalazi u prostoru odnosa snaga.

„Učitelj neznalica“ je dao primer svog rada na zakonima, gde zajedno sa radničkim grupama pišu sopstvenu verziju „Zakona o stečaju“. Do toga su došli iz situacije gde su grupe radnika radile na pojedinačnim slučajevima, i pokušavali su zajedno sa „Učiteljem neznalicom“ da ih reše u okviru postojećeg zakona, što je bilo nemoguće jer je zakon postavljen protiv njihovih interesa. Međutim, došlo se do toga da bi artikulisanje alternative zapravo bio njihov predlog zakona. Posle godinu dana rada, došli su do teksta zakona koji ispunjava njihove ciljeve, pre svega, da se omogući reorganizacija preduzeća u stečaju da bi mogla da nastave da rade i da radnici imaju svoje mesto kao subjekti reorganizacije. Po njihovim rečima, borba za zakon je nešto što ih vezuje za suverenitet, za državu, naciju i nalaze da su prinuđeni da operišu u tom prostoru. Postavili su pitanje kako da zastupaju urađeno a da argumentacija bude prepoznatljivo drugačija od one koja potvrđuje suverenitet države. U toj situaciji za Lazarisa postoje dva eventualna pristupa. Jedan je šta kažu oni koji su protiv toga šta je urađeno, a drugi pristup je ono što sami akteri procesa kažu u vezi sa onim što rade. S tim u vezi, naveo je primer da je u blizini Pariza država htela da ukloni čitav jedan kvart i u tom slučaju su Lazaris i njegovi saradnici postali eksperti za pravo koje se tiče stanovanja i nekretnina, i zajedničkom borbom su uspeli da spreče uništavanje kvarta i raseljavanje ljudi. U vezi sa rečju „ekspertiza“, radi se o ekspertizi o jednoj situaciji od strane ljudi. Iskustvo da ljudi mogu da budu stručni za nešto, da budu u službi ljudi, osnova je vladanja situacijom. U tom smislu, rad na „Zakonu o stečaju“ uopšte ne treba videti kao da se jednom nogom kročilo u prostor države. Potreba da se vodi neka bitka zasniva se na tome da postoji oblast koju oni koji se bore dobro poznaju i žele da daju odgovor na situaciju u kojoj se nalaze. Jer, često je ekspertiza države krajnje osrednja, potpuno pristrasna i nasilna. Očigledno postoji potreba da se borba vodi, i bez obzira na njene ishode, važno je da shvatimo koja je logika države i nasilja koje ona vrši u datoj situaciji, a van argumenta o „neobrazovanosti i neznanju“ ljudi na vlasti jer, kako je rečeno, oni dobro znaju šta rade, a to što znaju šta rade ne znači da je dobro.

Prijateljski registri: borba i mišljenje

Prijatelji iz „Učitelja neznalice“ su naveli da su paralelno i neodvojivo od nacrta zakona pravili „Vodič kroz stečaj“, koji pokazuje radnicima kako da deluju u postojećim zakonskim okvirima da bi ostvarili svoja prava. Rad na zakonu predstavlja otvaranje jednog novog prostora mogućeg, ali mobilizacija radnika po pitanju postojeće situacije je nešto što je za njih takođe važno. Prema Lazarisovim rečima, nije ista stvar raditi na novom zakonu i raditi sa preduzećem kojem preti zatvaranje uz pokušaj da radnici ostvare maksimum prava koja postoje u važećem zakonu. Za njega postoji otvoreno pitanje koje se tiče eventualne moći i snage ljudi koji se ovde javljaju u dva registra: u registru borbe i pobune, i u registru mišljenja koji je više u skladu sa savremenom situacijom. Pronaći put u okviru prvog registra (borbe i pobune) je teško, a pronaći ga u okviru drugog je još teže. Takođe misli da put prvog registra ne vodi ka drugom, da oni ne korespondiraju direktno. Naveo je primer da u predgrađima u Francuskoj mogu da se naprave grupe koje će raditi na mišljenju odnosa ljudi prema državi, religiji, odnosa ljudi prema ljudima, dok se istovremeno može pokušati sa mobilizacijom ljudi, recimo, da bi se sprečila deložacija porodice iz stana u kome živi. To su dva prijateljska ali odvojena procesa. Što se pomenuta dva registra tiče – mobilizacije i mišljenja – pokušali smo da diskutujemo dalje i da govorimo o nemogućnosti prelaska iz jednog u drugi registar. Iz registra borbe ne može se preći u registar mišljenja, jer borba podrazumeva konfrontaciju u okviru postojećih dispozitiva države i zakonskih određenja. Dok se u poretku mišljenja izvodi nešto potpuno mimo situacije koja je u okviru konfrontacije postavljena – u tome je moguće u igri.

Drugog dana radionice, sa Silvenom Lazarisom smo razgovarali o radu članova kuda.org, GKP i Inicijative za udruživanje skupština stanara u okviru projekta „Lokalne politike i urbana samouprava“, na konkretnim pitanjima i procesima u kojima se nalazimo pokušavajući da sa ljudima, komšijama i stanarima stvorimo prostor mišljenja u pogledu situacija i problema u kojima se nalazimo. Ljudi koji nam se pridružuju uglavnom su pokretali inicijative i pre susreta s našom inicijativom, i samo-mobilizovani se nalaze u prostoru konfrontacije sa državnim dispozitivima u okviru kojih pokušavaju da ostvare svoja prava. U tim procesima, iako našu inicijativu često doživljavaju kao servisnu, pokušavamo zajedno sa njima da učestvujemo u procesima, najčešće u situacijama pregovaranja sa instancama vlasti u tako postovljenoj antagonističkoj situaciji, kako bi se njihova prava ostvarila. Takva saradnja svakako spada u domen političkog angažovanja, ali vođeni prethodnom diskusijom, kada dođemo do situacije mišljenja (politike) koja bi trebalo da istraži situaciju u kojoj se nalazimo i pronađe ono što se naziva mogućim (a to je zapravo njihova ili naša stvarnost), suočavamo se sa ograničenim delovanjem. U konfrontaciji s državom i tražeći pomoć od nje, ljudi često ne uspevaju da ostvare svoja prava, što ih uvodi u pomenutu situaciju očaja. Iako se mi kao članovi naše inicijative često možemo identifikovati sa onim „Ima nas koliko nas ima“ u prostoru mišljenja i politike, gledamo da taj prostor držimo otvorenim za svakoga s kim je u ovom registru moguće raditi a ko je na distanci od strukture, države, partijâ i korupcije.