centar za nove medije_kuda.org

Moje, tvoje, naše - Program, od 14. do 17.10.
http://www.drugo-more.hr/wordpress/2010/09/29/moje-tvoje-nase-program/

četvrtak, 14. listopad 2010.

18 sati, Molekula
Poslije posla – razgovor vode Ayreen Anastas, Rene Gabri

20 sati, Galerija Kortil
Otvaranje izložbe Signali otpora – Izravne kreativne akcije protiv kapitalizma; koncepcija i izbor Cactus Network i Škart

petak, 15. listopad 2010.

10 sati, HKD na Sušaku
Rasprava Dizajniranje otpora – sudjeluju: Đorđe Balmazović, Blanchar Esteva, Branka Ćurčić, Tony Credland, Dejan Dragosavac – Ruta, Dejan Kršić, Ivica Mitrović Jr., Zoran Pantelić, Dragan Protić

16 sati, HKD na Sušaku
Nikola Gelevski: Oslobađanje Skopja – predavanje i razgovor

18 sati, HKD na Sušaku
Gerard Paris Clavel i Ne Pas Plier – predavanje i razgovor

20.30 Molekula
Improvizacije otvorenog formata – sudjeljuju Brooks Williams i koleketiv Fiskultura (Language Anonymous): Mila Čuljak, Kate Foley, Ana Jurčić, Joe Kaplowitz, Josip Maršić, Zoran Medved, Francesco Molinari, Mia Rizner i Dražen Vitolović

22.30 Podroom
Ilija i Zrno žita – koncert

subota, 16. listopad

10 sati, HKD na Sušaku
Rasprava Avangarde otpore, otpori avangardama – sudjeluju Stipe Ćurković, Slobodan Kramanić, Miklavž Komelj, Ivana Momčilovć i Srećko Pulig

16 sati, HKD na Sušaku
Srećko Horvat: Pravo na pobunu – predstavljanje knjige i razgovor

18 sati, HKD na Sušaku
Marko Strpić: Kako nenasilje štiti državu – predstavljanje knjige i razgovor

20 sati, HKD na Sušaku
DB Indoš i Tanja Vrvilo: Cefas (u suradnji s festivalom Perforacije)

22 sata, Molekula
DJ Ivan Krželj i VJ Denis Mikšić

nedjelja, 17. listopad

20 sati, HKD na Sušaku
Senka Bulić: Evita (u suradnji s festivalom Perforacije)

Moje, tvoje, naše – tema OTPOR

Otpor smo kao temu izabrali zato što već godinama prisustvujemo različitim manifestacijama otpora (demonstracije i drugi javni oblici izražavanja otpora, bojkot proizvoda, odbijanje građanske poslušnosti, medijske akcije, umjetničke akcije), a da je teško običnom promatraču razlučiti koje su strategije otpora djelotvorne jer uglavnom nedostaju informacije o rezultatu iskazanih otpora. Konzekvence otpora kao i konzekvence moći izmiču linearnoj predodžbi u kojoj je dovoljno identirificrati točku moći i točku otpora i na osnovu toga izvući zaključke. Moć je difuzna i nemoguće ju je identificirati u državnim aparatima ili institucijama, korporacijama ili pojedincima. Ona ih prožima, ali ne nastanjuje. Moć je široko rasprostranjena mreža koja nema središnju točku nego proizlazi iz bezbrojnih točaka koje ih provode, manipuliraju njome i koriste u svim društvenim odnosima. Otpor je naličje moći i kao takav ne nastanjuje se u jednoj točki nego se rasprostire kroz sve društvene odnose opirući se moći.

Dominantan pogled na moć je danas takav da se društvena zbilja predočava kao niz elemenata za čije je funkcioniranje ključna poveznost s drugim elementima putem mreža i drugih oblika međuovisnosti, a moć proizlazi iz funkcionalnosti društvenih odnosa odnosno. Pri tome je moć varijabilna, a njezino povećanje ovisno je o djelovanju društvenih aktera. Ukoliko akteri djeluju unutar istog strategijskog polja i usmjereni istom vizijom moć se društva povećava. Društvo i moć u ovakvoj predodžbi dobijaju karakter organizma u kojem se od svih njegovih sastavnica traži prihvaćanje uloge i razvijanje vlastite društvene funkcije. To je predodžba koja dominira i otpor u takvoj predodžbi zaista postaje društveno štetan, a njegova vidljivost marginalna. No, još od Marxa znamo da su vladajuće ideje ideje vladajuće klase. Sklad koji nam se ovdje preporuča proizlazi iz potreba lagodnog života vlasnika i upravljača ovog društva. Njihova sposobnost povećanja društvene moći izravna je posljedica naše nesposobnosti otpora. Naime, ovdje se ne radi o klasi poduzetnika ili reformatora koji unose inovaciju u ekonomske procese, spoznajene odnose, socijalnu organizaciju koja povećava ukupnu društvenu moć. Ne ,ovdje se radi o onoj najjednostavnijoj primitivnoj upotrebi moći gdje se mora uzeti B-u da bi A imao. Ako i postoji varijabilnost ona se odnosi na umanjenje društvene moći jer društvo je sve bespomoćnije, a točke moći sele se u tobože nedostupne prostore.

Paradoksalno je da i same društvene skupine koje pružaju otpor prihvaćaju marginalizaciju i društvenu etiketu razvijajući identitet subkulturnih skupina, osobito njegujući specifično estetske komponente. Dakle, što je danas otpor – tek jedna od formi identeteta – u funkcionalnom društvenom okviru, ili zaista borba za preraspodjelu moći u konfliktnom društvu gdje moć uvijek znači prinudu? Ukoliko prihvatimo predobžbu o konfliktnom društvu gdje su klase i/ili različite socijalne skupine međusobno suprotstavljenih interesa i pokušavaju prinudom ostvariti svoje interese od nas se traži da identificiramo sukob i odredimo o kojim se suprostavljenim interesima radi, zatim da slijedimo nit i pokušamo utvrditi odnose moći, mogućnosti pronalaska ekvilibrija, kooperacijski i koalicijski potencijal socijalnih aktera,…

Davor Mišković

Foucault o otporu

“U odnosu na moć ne postoji dakle jedno mjesto velikog Odbijanja – duša pobune, žarište svih buna, čisti zakon revolucionarnosti – već razni otpori različitih vrsta: mogući, nužni, nevjerojatni, spontani, divlji, usamljeni, usklađeni, podmukli, nasilni, nepomirljivi, spremni na pogodbu, koristoljubivi, žrtveni. Oni, po definicij, mogu postajati samo u strategijskom polju odnosa moći. No to ne znači da im nisu protuudarac, dubinska oznaka koja u odnosu na bitnu vladavinu tvori jedno, u krajnjoj liniji, uvijek pasivno naličje, osuđeno na stalni poraz. Otpori ne proizlaze iz nekih heterogenih načela no oni pak nisu mamac; u njih su upisani kao nesvodiva sučeljena stana. I oni su, dakle, raspoređeni na nepravilan način: točke, čvorovi, žarišta optora rasuti su u prostoru i vremenu s više ili manje gustoće, uobličujući katkad grupe i pojedince na konačan način, raspaljujući neke točke tijela, neke životne trenutke, neke tipove ponašanja. Veliki, korjeniti lomovi, binarne i zamašne podjele? Katkad. No najčešće su posrijedi nepostajane i prolazne točke otpora koje u društvo unose rascjepe što se pomiču razbijajući jedinstva i potičući pregrupiranja, zasijecajući i u same pojedince, odrezujući ih i preoblikujući, iscrtavajući u njima, u njihovim tijelima i duši, neumanjive predjele. Upravo kao što mreža odnosa moći na koncu oblikujue gusto tkanje koje prožima aparate i institucije, a da se baš u njima ne smjesti, tako i rojenje točaka otpora prožima društvenu stratifikaciju i pojedinačne članove. Upravo strategijsko kodiranje tih točaka otpora nedvojbeno omogućuje revoluciju; donekle isto kao što država počiva na institucionalnoj integraciji odnosa moći.”

(Michel Foucault: Volja za znanjem u prijevodu Rade Kalanja;
Foucault, M. (1994/1976): Volja za znanjem u Znanje i moć, Globus, Zagreb, str. 67/68)