new media center_kuda.org

Distanca me ne zanima, mora se biti aktivan sada i ovdje

Zvonko Maković, šef Katedre za modernu umjetnost i vizualne komunikacije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu

Razgovor vodila Milica Jovanović, dnevni list "Danas" i Božidar Mandić, osnivač zajednice "Bistrih potoka"

Mada je jednom zabeležio da "Ne postoje uspomene. Ne postoje riječi. Samo obrisi prisutnosti", za zagrebačkog profesora Zvonka Makovića ponovni susret sa Novim Sadom protekao je sav u sećanjima - posle više od petnaest godina, proteklog meseca ponovo je posetio grad koji je, kako ističe, jedan od najvažnijih toponima njegove mladosti. Istoričar umetnosti, pesnik, šef Katedre za modernu umjetnost i vizualne komunikacije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, na kom je svojevremeno diplomirao istoriju umetnosti i komparativnu književnost, nagrađivani pisac nekoliko zbirki poezije prevodenih na svetske jezike, autor brojnih izložbi i monografija posvećenih značajnim hrvatskim umetnicima, kurator nacionalnog paviljona Hrvatske na 49. Venecijanskom bijenalu - poznat je i kao oštar kritičar političkih i socijalnih prilika u Hrvatskoj tokom 90-tih, u redovnim kolumnama najpre u nedeljnicima Oko i Vijenac a zatim u splitskom Feral tribjunu, čiji je izbor objavljen u zbirkama "Izvješća o stanju" i "Pisma Bertoldu Brehtu". Tokom jednodnevnog susreta sa novosadskim prijateljima i saradnicima - Bogdankom Poznanović, Slobodanom Tišmom, Slavkom Bogdanovićem i Božidarom Mandićem - profesor Maković pristao je da u razgovoru za Danas priča o nama sa ove strane Dunava, podseti nas kakvi smo bili, iako njegova sećanja nisu uvek ugodna kada se želi zaboraviti sopstveni doprinos, pa makar i skromnom grančicom, u potpaljivanju požara koji je zbrisao jednu zemlju a sa njom i na hiljade ljudi.

Zadnji put sam iz Beograda otišao 1990. godine, prvim jutarnjim vlakom. Mora biti da se tako osjećao neki Englez u Berlinu 1937. Čitavog sam dana slušao neke sumanute govore, nisam mogao vjerovati tko se sve od mojih negdašnjih prijatelja poduhvatio nacionalnih priča. Navečer sam odjurio u svoju sobu i satima stajao pod tušem ne bih li sprao sa sebe taj strah koji me obuzeo. Ne znam kad ću ponovo doć u Beograd. Ovu posjetu Novom Sadu nisam ni planirao, desilo se da sam stigao u Osijek na jedan festival i pa sam jedan dan bez obaveza odlučio provesti sa bliskim prijateljima sa kojima sam u mladosti puno toga zajedno radio i sa kojima sam sačuvao prijateljstvo.

Vi i Vaši novosadski prijatelji pripadate legendarnoj generaciji bivše Jugoslavije, koja je 70-tih i 80-tih preuzela rizik osvajanja slobode. Kako se toj generaciji desio tako krvav raspad ideala? U Beogradu se povremeno čuje ocena da "druga Srbija" nije bila dovoljno glasna, a ni složna, da spreči rat. Konačno, i neki odani akteri liberalnih kretanja 70-tih kasnije su promenili stranu.

Sumnjam da ćemo mi to moći staviti u povijesnu perspektivu, to će se tek nakon nas ozbiljnije promišljati. Mene nacija nikad nije zanimala, ni moja ni bilo čija druga, uvijek sam gledao pojedinca, čovjeka. Ali istina je i da su se mnogi ljudi promjenili, i stavili su neke fantazme iznad sopstvene dobrobiti i iznad svoje ljudskosti. Ružno vrijeme, tada smo i ja i moja obitelj imali niz problema zbog toga što sam oponirao vlasti. Na kraju sam u odsutnosti osuđen na četiri mjeseca zatvora, uvjetno na dvije godine, ali je presuda ukinuta vrlo brzo jer je početkom 2000. došlo do smjene vlasti u Zagrebu. Međutim, ja sam znao zašto to radim, i znao sam da bi bilo možda komotnije da odem pisati iz Beča. Ali interesiralo me je biti pozicija u svom gradu, a Zagreb je moj grad, i fakultet gdje sam profesor je moj fakultet, odgovoran sam prema svojim studentima i ne želim se od toga odmaknuti. Upravo me je i odredila ona strategija koju sam kao mladić imao, a to je biti aktivan sada i ovdje, distanca mene ne zanima. Ono što se na žalost iz te distancirane vizure ocjenjivalo, bilo je vrlo često sa predumišljajem kao sjajna strategija za manipulaciju, kako biti fotogenična žrtva. Ja žrtve ne volim, a recimo da bih mogao biti i žrtva komunističkog režima jer mi je otac stradao kad sam bio tri godine star, ali nikad ne želim o tome pričati kao o svojoj žrtvi pa tako ni o godinama Tuđmanovog režima. Bar su te godine nešto što sam ja izabrao, nitko mi to nije nametnuo, upuštao sam se u rizik da govorim stvari koje jednom rigidnom režimu ne odgovaraju, ja sam si izabrao poziciju biti protiv režima. Prema tome bio sam svjestan toga da takva odluka mora izazvati neke posljedice, kakve će one biti nisam mogao predvidjeti ali da neće biti ugodne to mi je bilo jasno.

Da se zadržimo još malo na godinama pre raspada Jugoslavije. To je vreme sve većih sloboda i rastuće panike režima – vreme kada su se mnogi intelektualci teško kompromitovali, vreme kada je tajna policija imala pune ruke posla. Da li je i u Zagrebu, kao što je u Beogradu, priča o tajnim dosijeima uvek aktuelno sredstvo manipulacije, posebno jer tako srećno izmiče konačnom epilogu?

Ne, to je bilo aktuelno prije par godina ali konačno o kojim se, čijim dosijeima radi? Mene zanima možda dosije mog oca koji je 1951. završio u jednom tada vrlo poznatom zatvoru, pa nikad nisam išao to gledati. Znam da negde postoji i moj dosije, jer sam bio na policijskim saslušanjima u komunističkom režimu, a isto tako znam da se neki fajl o meni pravio i tokom 90-tih godina. Ali, kopat po tome može biti opasna stvar, čuli ste šta se desilo Peteru Esterhaziju. Mene tajni fajlovi ne zanimaju, time nek se bavi država koja ih je naslijedila. Zanima me da učinim javnim kršenja ljudskih prava koja se zataškavaju. Jedno vrijeme sam bio u Helsinškom odboru, i djelovao sam kroz tu instituciju koja je u svoje vrijeme bila vrlo, vrlo važna za Hrvatsku. Danas ona ima dakako drugačiju ulogu, i ja sam se povukao da se bavim drugim stvarima.
No, spomenuli smo maločas u razgovoru takozvanu Bijelu knjigu, dokument o neprijateljima Jugoslavije nastao u proljeće 1984. godine. Ja sam u to vrijeme živio u Njemačkoj tako da nisam bio direktno involviran u te događaje, ali kada je došlo do smjene redakcije tjednika Oko - koji je do tada uređivao Goran Babić, i ta je redakcija do 1990. godine kada je smjenjena, bila ključna za afirmaciju jedne rigidne, anahrone komunističke partije na celu koje je bio nedavno preminuli Stipe Šuvar - dakle, kada smo ušli u prostorije Oka, među starim fasciklima našli smo i tu famoznu Bijelu knjigu, u četiri toma, i ja sam je sačuvao. Često sam znao zavirit u nju, koristio sam je u svojim tekstovima, zaista je zanimljiva kao dokument jednog vrijemena. Tu se može vidjeti kako je neprijatelj Jugoslavije bio, pored recimo Ðilasa ili Vlade Gotovca, čak i Milan Kundera, ali se isto tako mogu naći osobe koje se prikazuju kao najveće žrtve komunističkog režima, a koje su u to doba bile vrlo glasne u borbi protiv "neprijatelja" iz Bijele knjige.

Mislite li da je značajno čuvati od zaborava takve stvari? Beograd je, čini se, sklon da izbriše iz sećanja neprijatne slike iz svoje prošlosti - nedavno je upravo u odnosima sa Zagrebom došlo do pravog diplomatskog incidenta kada su hrvatski mediji nastojali da nas podsete na rečnik kojim se početkom 90-tih koristio aktuelni ministar spoljnih poslova SCG.

Da, i ja se dobro sjećam njegovih govora iz tog vrijemena. Ja sam mislio da ta osoba više nije ministar vanjskih djela? On je zaista bio spominjan u Bijeloj knjizi kao neprijatelj komunističke Jugoslavije, no bio mi je i 80-tih anahrona i komična pojava u toj svojoj 19-stoljetnoj operetskoj teatralnosti, koja se pokazala da je vrlo krvava, kao što mi je komičan i danas.
Ali, kad govorimo o 80-tim ne treba da zaboravimo da je to bilo i doba najbolje rok-muzike, u to vrijeme su napisane velike knjige, stvarala su se velika djela, bilo je izvanrednih izložbi. To je bilo turbulentno vrijeme, jedan tiranin je upravo umro, i mi smo se osjećali na neki način lakše nakon te smrti, ali su se onda javljale druge tiranije. Sjećam se kada sam u jesen 1986. godine bio u Beogradu, pozvali su me na Oktobarske susrete, a to je doba kada se rađao Memorandum SANU. U pozivu je stajalo da je tema Susreta "Apokalipsa danas", i ja se iskreno obradujem jer sam u to vrijeme i sam bio ponesen rastućim ekološkim problemima u svijetu. Proveo sam po Njemačkoj neko vrijeme, rasla je svijest o zagađenju, kisele kiše su uništile dobar dio Njemačke, Poljske, ubrzano je nestajala pijaca voda, šume se nisu obnavljale. Bila su to bitna obilježja apokalipse, i ja sam za Oktobarske susrete pripremio izlaganje o kiselim kišama. Međutim, došao sam u Beograd i uglavnom sam danima slušao o mučenju Srba na Kosovu, sataniziranju Albanaca, bio sam potpuno šokiran da je sukob dvije nacije globalni problem. Ja sam potpuno promašio temu, Beograd se spremao na rat a ne na spasavanje prirode.
Dakle, to je vrijeme kad su se fermentirale mnoge stvari koje će nas sve kasnije obilježiti. Ne treba nikada zaboraviti da je to bilo i doba Starog trga - što je događaj koji je za mene jako bio važan, dakle pobuna rudara na Kosovu - doba kada su ljude ubijali dok su drugi o tome šutjeli. Ove godine se dešavaju druge užasne stvari na Kosovu, uništeno je nešto od najdragocenijeg što je srpska kultura dala, što nesumnjivo pripada i evropskoj kulturi. Ali, ne znam kakvu bi težinu mogao imati glas netkog tko sada neprestano govori o ugrožavanju manastira i čitave srpske kulturne baštine, a da je 1988. šutio i nije ga se ticalo kad su na tom istom Kosovu ubijali ljude.

Strašno je, konačno, što je Evropa tako indiferentna prema uništavanju tih vrijednosti.

Izgleda da je ravnodušnost obeležje novog veka, nema više ostrašćenih podela oko velikih ideja ali ni snage za drugačije modele života?

Dobar se deo moje generacije, dok smo mi bili spremni da se politički angažiramo, odlučila da se tog aspekta kloni i ostane samo u polju umjetničkog djelovanja. Ali ono što meni zapravo u umjetnosti intenzivno smeta, to je da se i dan danas ne izlazi iz nekih decenijskih podjela u Evropi. U takozvanoj zapadnoj umjetnosti i dalje nas se gleda kao krvoloke sa Balkana, perverznjake iz Rusije, ta podjela postoji i dalje. Prije puno godina, velika poljska povjesničarka umjetnsoti Anda Rotenberg rekla je upravo o toj štetnoj podjeli na istočnu i zapadnu Evropu, kako se umjetnici iz Južne Koreje i Japana, naravno, smatraju vrlo bliskim umjetnicima Amerike, Francuske i Njemačke, ali su zato Poljaci, Mađari, Jugoslaveni nešto drugo, oni ne pripadaju tom kodu. Naravno da je priča vrlo jasna, ekonomija, politički sistem je taj koji stvara blokove, i svijetu odgovara blokovska podjela. Svijetu odgovara da netko bude crni vrag, bad guy, prema tome mi smo u toj zoni koja i dan danas na neprikriveni način vrlo izmanipulirana. I ako pristaneš na tu ulogu, istog časa ćeš biti prihvaćen na izložbama, u projektima, osim što će naravno tvoja cijena biti puno manja nego tvoga austrijskoga ili engleskoga kolege. Sa druge strane, postoji pokušaj da se danas želi gledati na suvremenu Evropu, kao Evropu regija, to je nešto puno zanimljivije od državnih granica, mene to zanima i kako se sad tu postavlja pitanje slobode, a to je uvijek temeljno pitanje. Ne pitanje slobode jedne velike organizovane skupine koja se zove nacija ili država, nego slobode pojedinca, to je nešto što je sada u centru pažnje.

Postoje li u Zagrebu mladi umetnici koji mogu da demantuju tu podelu?

Naravno, ima nekoliko sjajnih autora, recimo jedna zaista izvrsna vrlo mlada autorica koja ce sada biti pozvana na Venecijanski bijenale arhitekturu, Ivana Franke, koja ima izuzetan senzibilitet za prostor. Zatim tu je jedna generacija kipara, ja sam upravo otvorio u Osijeku izložbu nove skulpture, koju čine mladi vrlo dobri autori, za neke od njih je socijalna komponenta bitna, za druge nije. Dakle, postoji i niz vrlo zanimljivih mladih autora kod kojih je taj kritički aspekt važan.

Božidar Mandić: Sećaš li se Novog Sada iz 70-tih?

Kako da ne, pa ja sam zapravo intimno vrlo vezan za Novi Sad s kraja 60-tih i početkom 70-tih godina, kada sam dolazio na Tribinu mladih koju je tada vodila sjajna Judita Šalgo. Tada sam zapravo bio urednik likovnog programa Tribine, zajedno sa Bogdankom Poznanović. Tu sam doveo nekoliko izložbi na koje sam i danas vrlo ponosan, izložbe Brace Dimitrijevića, pa Gorana Trbuljaka, sigurno najznačajnijeg konceptualnog umjetnika sa ovih prostora a to je inače bila prva Goranova izložba. Treća je bila Borisa Bućana, isto tako jednog velikog umjetnika. Mnogi su prošli kroz taj Salon mladih na Katoličkoj porti broj 5, dobro pamtim i taj prostor. Često sam putovao noćnim vlakom Zagreb-Beograd i onda hvatao prvi autobus za Novi Sad. To je bilo prije 35 godina, tada sam gotovo svaki mjesec dolazio u Novi Sad, jer su tu dolazili ljudi sa svih strana - slovenska grupa OHO je na Tribini imala svoju možda najznačajniju izložbu - tu je zapravo počela srpska neoavangarda. Tad se u Beogradu i dalje slikalo, ona nekolicina umjetnika koji će uskoro preći u konceptualne umjetnike, tada su radili neke minimalističke slike koje su bile notorni kičeraj. To je vrijeme kada je bilo javno suđenje Makavejevljevom filmu, WR, to je vijeme Žilnika sa "Ranim radovima", film koji je obilježio moju generaciju. Novi Sad je vrlo važna instanca, ne samo u mojoj ličnoj biografiji, nego i u biografiji mnogih današnjih 50-godišnjaka koji su u tom jugoslavenskom kulturnom prostoru nešto radili. Na žalost, više nema mnogih koji su tada stvarali život ovog grada.

Jednom si rekao da je Novi Sad u to vreme bio žarište angažovane političke misli i te nove, tragalačke estetike, možda najintenzivnije u ondašnjoj Jugoslaviji.

Apsolutno, Novi Sad je tih godina što se tiče likovne umjetsnoti, bio tada u Srbiji značajniji od Beograda. Beograd je imao odlične institucije, na primjer Galerija Doma omladine koju je vodila Kiti Stefanović, jedna sjajna žena, i tu su bile odlične izložbe. Studentskog kulturnog centra još nije bilo mada će on biti osnovan vrlo brzo, i tad će u Beogradu početi živa praksa, i galerijska i muzejska, ali jedno je vrijeme Novi Sad bio pravi centar, naprosto je bio grad otvoren za sve.

Jugoslovenski konceptualisti su tada bili gotovo kao jedna porodica, družili su se, posećivali.

Istina, međutim treba imati na umu drugu stvar, mi smo tada bili dvadesetogodišnjaci, mislili smo da je cijeli svijet pred nama. Bitno nas je '68 obilježila, manje ili više aktivno smo sudjelovali u tim lipanjskim gibanjima, da upotrebim naslov jednog filma koji je za mene veoma važan, i atmosferom i naprosto weltanschauungom, to nije bilo druženje radi druženja, već vrlo precizno u definiranju da smo protiv učmalosti, protiv zatvaranja, birokratizma, rigidne partije.

Kakav je sad kritički aspekt u posttotalitarnim društvima, da li nedostaje kritička svest?

Ja sam sad u godinama kada sa velikom dozom kritičnosti promatram i svoju generaciju, koju sam uvijek promatrao, ali pogotovu ovu mladu. Čini mi se da ta kritičnost postoji, ali ta kritičnost današnjih 25-godinšnjaka meni se ne sviđa jer mislim da je to proračunata, kalkulantska kritičnost. Pripadam generaciji koja je išla srcem i malo žešće nastupala i ovo je meni sada čisti šminkeraj. Danas je sasvim drugačije vrijeme, doba postkolonijalno kada su neke druge igre u opciji. Bivše kolonije imaju protrebu da redizajniraju svoju prošlost i to na kraju izgleda strašno.

Zavladala je nesloboda bez cenzure, kako se boriti protiv toga?

Kao i uvijek, raskrinkavati te izvore moći. Ko danas ima moć, pa onaj koji je imao i prije, teški kapital. Otuda ide i politička dominacija i podjela svijeta na dobre i loše. I danas čuvam naslovnu stranicu lista Time, koji je početkom 1992. objavio raspadajuću ljudsku ruku, uz napomjenu da je to tijelo jednog Hrvata kog su ubili Srbi u Vukovaru. To je nešto stravično, leševima su označavali nacije na Balkanu. Pamtim dobro i reportažu velike britanske TV mreže sa prizorima iz jedne sarajevske bolnice, dok se kamera posebno zadržala na kadaveru iz kog gmižu crvi jer se tijelo raspada. Dakle, tim leševima sa pratećim tumačenjem o nacionalnom poreklu govorili su o nama kao o bagri koja se međusobno kolje i drugo ništa ne zna. Američki kadaveri nisu vidljivi u medijima, sjećam se nekoliko mjeseci nakon 11. 9. u Zagrebu smo imali neki međunarodni skup, na kom su učestvovali i kolegice i kolege iz Amerike, i mi smo ih pokušavali pitati koliko je ljudi stradalo u napadu na Svjetski trgovinski centar, a oni su se pravili da nas ne čuju.
Naravno, sada kritika koja nije objavljena u medijima kao da nije ni izgovorena, a još gore ako je mediji preprave ili skrate kako im odgovara. Sjećam se recenzije jedne izložbe iz 1979. godine, u Boburu, zvala se "Pariz-Moskva", i ja na zagrebačkom radiju govoreći o izložbi, između ostalog kažem i kako su mnogi umjetnici stradavali pod Staljinom i završavali u Gulagu, a kako je Maljeviča spasila samo bolest da umre na svom krevetu a ne u logoru. Ta rečenica, koja je danas sasvim benigna, naprosto je izbačena van, jer je to '79. za urednika radija bila totalna subverzija. Danas se krati i prepravlja drugačije. Novinarstvo je vrlo često odvratno, mi znamo iz ovih naših prostora što je novinarstvo napravilo, kako ono može biti ubojito i kako je podgrejavalo mase na ludilo.

Postoji li u Zagrebu živo sećanje na grupu Gorgona? Jesu li mladi zagrebački umetnici na neki način njihovi naslednici?

Mislim da bi takva linija bila prilično nategnuta. "Gorgona" se pojavila krajem 50-tih i djelovala do '66, ali nju je tek otkrila moja generacija. Ti su umjetnici djelovali vrlo zatvoreno i nisu izlazili u javnost, iako su mnogi od njih pojedinacno bili istaknuti stvaraoci. Ni oni koji su otkrili "Gorgonu" - dakako Goran Trbuljak, koji je meni sigurno najintrigantnija osoba iz tog područja konceptualne umjetnosti i nove umjetničke prakse pa uz njega i Tomislav Gotovac, koji su veliki i dragoceni ljudi hrvatske umjetnosti - ne može se reći da su direktno gorgonaši na njih utjecali vec više atmosfera u kojoj se tada živjelo i radilo. Gorgonina prva izložba bila je 1977. godine, kada se već uveliko zahuktala nova umjetnička praksa, ali život u neposrednoj blizini pored jednog Kožarica, koji je izuzetan i svjež i dan danas, jednog Knifera, Vanište, kritičara i velikog umjetnika Dimitrija Bašičevića Mangelosa, sasvim sigurno da se osjećalo ali na indirektan način. Ja baš sad radim izložbu koja se otvara krajem oktobra, pod nazivom "Pedesete" - izložbu radi tim, nas devet, pod pokroviteljstvom je predsjednika Republike, dakle na najvišoj razini - i njom rasvetljavamo fenomen 50-tih, pa upravo spominjem i Knifera i Bašičevića kao ljude koje je naše vrijeme prepoznalo kao najveće potencijale hrvatske pa sigurno i jugoslavenske umjetnosti, jer su oni načinjali probleme koji nisu bili vezani za tada isključivo aktuelne probleme figuracije i apstrakcije. Njima se živo fućkalo za to, Bašičević radi krajem 40-tih i ranih 50-tih djela koja zove anti-pentir, nešto što je u Evropi tada bilo vrlo rijetko, njega je zanimala misao, mentalna komponenta slike. Julije Knifer je od 1949. do 1952. radio svaki dan jedan autoportret olovkom na istom formatu, svjesno kao koncept, pretvarajući djelo u proces, identificirajući ga sa vrijemenom. Gorgona nije direktno utjecala ni na moju generaciju, ali je živjeti u toj sredini bila značajna stvar, kao što je danas mladim umjetnicima u Zagrebu svakako važno da žive pored jednog Toma Gotovca.

Razgovor je u skraćenoj verziji objavljen u dnevnom listom "Danas" novembar 2004.