Leila Topic - grupa ViGo

  • grupa ViGo
                                   
Miki, vidi ovo!“ – potencijalno važne aktivnosti grupe ViGo
Nekoć je zadaća umjetnika bila stvarati dobru umjetnost, danas je izbjegavati stvaranje umjetnosti bilo koje vrste.
Manifest, Alan Kaprow, 1966.
Kolektivno djelo ne poznaje svoj početak, ima samo kraj.
Kolektivno djelo ne može se predvidjeti kao forma, samo kao nastajanje.
Konačni izgled Kolektivnog djela nije uopće važan.
 
 
Kolektivno djelo (fragment)
Đuro Seder, 1963.
 
 
Kada govorimo o grupi ViGo1, vjerujem da govorimo prvenstveno o druženju koje u pripovijesti o Grupi nije tek imenica, već je prije atribut koji pobliže objašnjava glavni princip djelovanja i pokretački zamašnjak Grupe. Ipak, prvo bi trebalo odgovoriti na pitanje zašto zajedničko djelovanje Vijatovića i Gotovca, vremenski smješteno između kraja osamdesetih pa sve do Gotovčeve smrti 2010., nije ranije historizirano, stručno obrađeno i muzealizirano, uzmemo li u obzir intenzivno zanimanje domaćih istraživačica za grupne izvaninstitucionalne aktivnosti od sedamdesetih godina do današnjih dana.2 Naime, pripremajući samostalnu Vijatovićevu izložbu Na rubu za zagrebački Muzej suvremene umjetnosti 2016., prolazili smo kroz njegovu arhivu smještenu u prizemlju pariškog doma. U nizu fotografija otkrila sam i brojne Gotovčeve portrete i dokumentacije performansa, a na pitanje zašto ih ne bismo izložili, Vijatović je odgovorio da je riječ o posebnoj priči, onoj o djelovanju Grupe ViGo.“ Te aktivnosti - pojasnio je Vijatović - temeljile su se prvenstveno na druženjima, postojanjem kroz drugog, zajedničkom iskustvu čitanja knjiga i gledanja filmova, osmišljavanju i postavljanju izložbi te ponekad na izvođenju performansa; Tom je bio izvođač, a ja snimatelj, pojedinačno autorstvo nije bilo važno.“ Grupa ViGo je istraživala mogućnosti zajedničkog (ne)djelovanja razgovarajući i pripremajući izložbe (Vijatović kao kustos nekadašnjeg Izložbenog salona Doma JNA pozivao je Gotovca na razgovor o izloženim djelima, pripremanju i postavljanju izložbi), kroz nedefinirane prostore „praznih akcija“ (besciljne šetnje gradom, ispijanje piva), pozicionirajući se izvan središta scene dadaističkim hepeninzima (npr. Gotovčeve spontane izvedbe ispred radova umjetnika na izložbama koje su zajedno posjećivali). Pritom je njihovo umjetničko zajedništvo bilo lišeno nadmetanja ili preciznih programskih definicija te se uglavnom događalo spontano i slučajno, temeljeno na zajedničkim sklonostima prema pojedinim umjetničkim djelima i raspravama o umjetnicima, no, prije svega, na ideji moguće umjetnosti.
 
Svjesna kulturnog kapitala nove umjetničke prakse iz sedamdesetih godina koja je, tragajući za novim mogućnostima stvaranja i predstavljanja djela, redefinirala status umjetnosti i publike s posebnim naglaskom na izvaninstitucijske aktivnosti bez kustoskog posredovanja, grupa ViGo ga je ignorirala! Naime, grupu nije zanimao programatski karakter, pisanje manifesta ili udruživanje radi veće vidljivosti. (Ne)aktivnosti grupe događaju se u kasnim osamdesetim godinama prošlog stoljeća, pa stoga i Gotovac i Vijatović mogu, sa svježe usvojenom postmodernističkom lakoćom krilatice anything goes, ignorirati demokratizaciju umjetnosti ili institucionalnu kritiku poput grupe Penzioner Tihomir Simčić (aktivne između 1970. i 1972.), osvajanje javnog prostora ili revolucioniranje umjetničkog djelovanja poput Grupe šestorice autora (aktivne između 1975. i 1979.) odnosno samoorganizacije ili statusa umjetnika poput Radne zajednice umjetnika Podroom (aktivne između 1978. i 1980.).
 
Što ih je, dakle, zanimalo? "Sloboda. Sloboda u smislu stvaranja zajedničkog prostora djelovanja" – kaže Vijatović. "Zanimalo nas je sve što je bilo marginalno, odnosno, pojave koje su većini kustosa i umjetnika bile nezanimljive. Svjesno odustajanje od središta događanja, namjerno odustajanje od događanja bilo koje vrste i ostajanje na marginama bio je naš stvaralački prostor. Upravo je margina nudila slobodu. Prisjetimo se da krajem 80-tih Gotovac nije imao niti jednu samostalnu izložbu u institucionalno važnom prostoru poput Galerije Studentskog centa ili Galerije suvremene umjetnosti. Njegova najveća samostalna zagrebačka izložba krajem prošlog stoljeća bila je ona koju sam ja potpisao, izložba Kolaži u Izložbenom salonu Doma JNA“ - primijetio je Vijatović3. Analitičkim pogledom unazad, kojeg su omogućile vremenski tijek i smrt prijatelja, Vijatović je napomenuo kako je organizirani izlazak Grupe u javnost 1991. spriječila svađa s Gotovcem, rat i posljedično konačan odlazak u Pariz. „Uostalom - dodaje Vijatović - i naizgled rubne aktivnosti Gorgonaša4, poput odlaska u prirodu ili izvedbi za objektiv Branka Balića, bit će prepoznate kao važne tek desetljeće i pol kasnije. Na koncu, za ViGo su znali samo malobrojni prijatelji poput Gorana Trbuljaka ili Feđe Vukića. Nama je bilo svejedno." Zaista, u njihovom zajedničkom kreativno uređenom svemiru, vladala je samodostatna uzajamnost.
 
To je razvidno iz, primjerice, pogleda na fotografsku akciju Love – Hate, nastalu 1990. posve spontano, Gotovčevim dolaskom u tadašnji dom Vijatovića i njegove supruge Danke Šošić5 kako bi ga ona pripremila za skorašnji performans Liberte Egalite Fraternite Jebote, izveden ispred zagrebačkog HDLU-a (Hrvatskog društva likovnih umjetnika). „Primijetio sam natpise na Tomovim šakama i kamene oblutke na koje je napisao „LOVE“ i „HATE“ te odmah počeo snimati. Tom je spontano reagirao mijenjajući poze! Često se govori o Tomovoj ulozi redatelja no zanimljivo je analizirati i njegove aktivnosti ispred objektiva. Istodobno je bio i redatelj i glumac, ostajući uvijek Tom.“ Ciklus tih fotografija nastalih kao posveta filmu Noć lovca Charlesa Laughtona s Robertom Mitchumom u glavnoj ulozi otkriva bliskost protagonista i snimatelja. Vijatovićeva promjena rakursa u igri s Gotovčevim ležernim golim tijelom u brojnim pozama otkriva prisnost, ali i stanovitu svijest o važnosti procesa, svijest o trenutku u kojemu se intenzivno živi zajedništvo te, paradoksalno, istodobno stvara i ne stvara umjetnost. Usto, Grupa ViGo vrlo je rano riješila teorijske prijepore jesu li Vijatovićeve fotografije dokumentacija ili sastavni dio performansa. Naime, protagonisti su bili svjesni da su jednako zaslužni za stvaranje djela, ne mareći je li stvoreno (i je li djelo uopće) za neku buduću publiku ili tek zbog vlastite zaigranosti, slučaja ili hira. Slušajući Vijatovićeve pripovijesti o (ne)aktivnostima, odnos Vijatovića i Gotovca ponajbolje se opisuje u antagonističkim momentima ljubavi i mržnje6, individualnog i zajedničkog rada, spontanosti i intelekta, nagona i promišljanja. Vijatovića krasi analitički um, ironična, eruditska te nadasve samozatajna osobnost dok je Gotovac bio ekstrovertni eksperimentator, uvjeren da mu iskustvo proživljene i analiza promatrane umjetnosti jamči da sve što proizvede ili zamisli jest umjetnost. S druge strane, Vijatović neprestano sumnja, izaziva, ispituje i propituje. Na Gotovčeve ekstatične uzvike umjetničkog arbitra: „Miki, vidi ovo! To je art!“ – Vijatović je reagirao sumnjičavošću apostola Tome7 koji gura prst među rebra po Gotovcu ustoličene umjetnosti. Međutim upravo zbog njihovih plodnih nesuglasica i proturječja, ali komplementarnih ideja, proizveli su niz projekata poput onih nastalih krajem osamdesetih u izlogu knjižare Znanje u nekadašnjoj ulici Socijalističke revolucije, nekadašnjem Izložbenom salonu Doma JNA, odnosno seriju fotografskih performansa kada su Vijatovićeve fotografije u velikoj mjeri pomogle izgraditi viziju, odnosno, učvrstiti dojam izvedbenog čina u interpretaciji jednog djela Gotovčevog izvedbenog opusa8.
 
Upravo su Vijatovićeve fotografije transformirale Gotovčeve izvedbe unutar djelovanja Grupe iz sfere života u sferu umjetnosti (perfomanse su uglavnom stvarali neplanirano, slučajno, bez scenarija, zadane strukture ili publike - bilo je to proživljeno iskustvo koje je obojici donosilo izvjesnu katarzu i uvid u psihičko stanje onog drugog). Naime, Gotovac je nesumnjivo bio svjestan nužnosti dokumentiranja te je izvedbe s lakoćom prilagođavao Vijatovićevom objektivu. To uostalom dokazuje Gotovčeva paralelna suradnja s brojnim fotografima. Vijatovićeva fotografija bila je medij koji je učvrstio i učinio prezentabilnim njihov dijalektični i zaigrani dijalog neupitnog izvođača i oštroumnog fotografa – analitičara. Upravo stoga nikada nije bilo prijepora oko autorstva. Promatrajući ciklus fotografija Krajiška 299, kada je Vijatović snimao Gotovca u raznim pozama disparatnih značenja i atmosfere, od podruma do krovne terase zgrade Gotovčevog doma, očito je da su i Vijatović i Gotovac percipirali to mjesto bachelardovski, kao metaforu Gotovčevog postojanja. Fotografski ciklus iz Krajiške predstavlja Gotovčev fizički, mentalni i društveni prostor koji, zahvaljujući Vijatovićevom (pre)poznavanju Gotovčeve osobnosti, postaje fotografijom posvećeni prostor - istodobno apstraktan i metaforičan no subjektivan i opipljivo egzistencijalan.
 
Svrha predstavljanja prve izložbe Grupe ViGo, ne nalazi se u otkrivanju i historizaciji underground praksi izjednačavanja umjetnosti i života još jedne zagrebačke umjetničke grupe. Cilj je ove izložbe iscrtati obrise dragocjenih odnosa koji su prerasli usmjerenost na individualne aktivnosti i istodobno odbacili one kolektivne kako bi stvorili umjetničku zajednicu bez granica i čvrsto reguliranih pravila. Na koncu, voljela bih da se izložbu i publikaciju prihvati kao poziv za proučavanje potencijalno važnih aktivnosti koje ističu vrijednosti druženja, dokolice, slobode i uzajamnosti u stvaranju moguće umjetnosti.
        
1 Ime grupe je akronim nastao od prvih slogova prezimena Žarka Vijatovića i Tomislava Gotovca
        
2 Nena Baljković (Braco Dimitrijević, Goran Trbuljak, Grupa šestorice autora u Nova umjetnička praksa 1966.- 1978. katalog izložbe, (ur.) Marijan Susovski, GSU, 1978., Zagreb) i Jadranka Vinterhalter(Fenomen grupe u Grupa šestorice autora (Ur.) Janka Vukmir SCCA, 1998., Zagreb) bile su prve koju su znanstveno obradile pojedinačno i grupno izvaninstitucionalno djelovanje odabranih autora. Potom su uslijedila istraživanja kustoskog kolektiva WHW ( izložba Colective Creativitiy, Kunsthalle Fridericianum, Kassel, 2005.) te Ivane Bago i Antonije Majače (Pogledaj istini u oči a zatim brzo zatvori oči pred istinom, u Život umjetnosti, IPU, br. 83, 2008, Zagreb)         
        
3 Svi citati Žarka Vijatovića navedeni u tekstu rezultat su razgovora vođenih između 2016. i 2018. u svrhu pripremanje izložbe i publiciranja izložbenog kataloga.
        
4 I Vijatović i Gotovac bili su neizravno povezani s aktivnostima grupe Gorgona. Gotovac je održavao korespondenciju s Josipom Vaništom tijekom šezdesetih godina, a Vijatović je, zahvaljujući kustoskom i znanstvenom istraživanju postao prisni prijatelj s         Vaništom i Julijem Kniferom te se prisjetio kako mu je Knifer objašnjavao da je svaka gorgonaška izvedba za objektiv Branka Balića imala svoj scenarij i naziv.         
        
5 Danka Šošić i supruga Tomislava Gotovca Zora Cazi također su bile uključene u aktivnosti Grupe. One su katkad dokumentirale njihove aktivnosti i bile tehnička podrška i potpora. Gledajući fotografije akcije Love-Hate, Danka se sa smiješkom prisjeća         susjeda s Lašćine, gdje se tada nalazio njihov dom, koji su zacijelo bili šokirani prizorima golog muškarca koji „nešto“ izvodi na balkonu.         
        
6   Nakon prekida druženja zbog svađe i rata, Vijatović i Gotovac su se spontano susreli na Gotovčevoj izložbi u pariškom Muzeju moderne umjetnosti 2004. Vijatović kaže da su se izljubili, isplakali i krenuli dalje surađivati.
        
7  Vjerojatno bi bilo preciznije navesti Vijatovićevu duchampovsku sumnju u umjetnost, ali i vjeru u umjetnika s obzirom na njegovo dubinsko poznavanje opusa Marcela Duchampa.         
        
8   Poput primjerice crteža velikog formata što prikazuje golog Gotovca kako zamahuje baseball palicom. Riječ je o kultnom radu kojeg je u ugljenu izveo Vijatović prema vlastitoj fotografiji snimljenoj na krovu Krajiške 29, 1990. godine, a prikazan je na svim opsežnijim Gotovčevim izložbama.         
        
9  Ciklus je, s razmacima, nastajao od 1989. do 2008.        
 
 
 
****

 

Goran Trbuljak

Svima onima kojma bi ova izjava mogla biti od važnosti

 

Ovdje imam čast, i posebno zadovoljstvo, svjedočiti o postojanju grupe «ViGo», čiji su članovi bili umjetnici Vijatović Žarko i Gotovac Tomislav.

Istina, trenutno se ne mogu točno sjetiti godine osnutka grupe, ali se vrlo živo sjećam trenutka kada me je Tomislav Gotovac pozvao da postanem njezin ravnopravni član. Kako je grupa tada već bila formirana, nazivom i umjetničkim programom, imao sam neke dileme oko vlastitoga priključenja grupi. Naravno, sada ne treba žaliti nad propuštenim, ali je nužno osvrnuti se na neke od tih razloga, mada to nije glavni predmet ove izjave, radi kojih sam sporo reagirao te nisam odmah rekao svoje povijesno «da» grupi «ViGo».

Jedan od razloga bio je taj što je grupa, kao što sam ranije rekao, već tada imala svoje ime. I to jedno lijepo ime. Ono je, kao što znamo, sačinjeno od prva dva slova prezimena osnivača grupe. Kada bismo tome imenu pridodali prva dva slova moga prezimena - T i R (najviše što bi mogli složiti s njima bilo bi «TRGOVI», kako je predlagao Gotovac) samo bi pokvarili naziv koji je odlično, simbolično, korespondirao s Gotovčevom životno-filmskom filozofijom. VIGO je i prezime filmskoga režisera Jeana Vigoa, koji je od djetinjsva obilježen anarhizmom, a i sam ga u svojim filmovima slavi.

Imajući u vidu sretnu okolnost, otkriće, veselje koje su osjećali stvarajući naziv grupe svojim inicijalnim slovima, odmah sam shvatio koja mi je čast udjieljenja pozivom u grupu. Bili su spremni, a naročito Gotovac, odreći se svjetonazornog, programatskog naziva grupe samom gestom primanja novog člana u svoje redove. Za mene je to bila prevelika odgovornost. Nisam mogao tako jednostavno prihvatiti da sa dva slova svoga prezimena ( TR ) pokvarim već tako dobro složeni poredak njihovih slova.

Drugi razlozi za odugovlačenje s mojim pristankom ulaženja u grupu, bili su vezani za neka loša iskustva u ranijim grupnim djelatnostima u kojima sam sudjelovao.

Dok sam se tako dvoumio između časti koja mi je ukazana i eventualnih neugodnih posljedica koje bi me mogle zadesiti u grupnom radu, proteklo je neko vrijeme koje su osnovni članovi grupe Vijatović i Gotovac, iskoristili za niz akcija. Afirmairajući tako u kratkom periodu, ne samo sebe same kao umjetnike već i grupu «ViGo», ubrzo se pokazalo da je za moje uključenje prekasno, odnosno, kada bi baš to i poželio, moja dva slova TR više nikako ne bi bilo moguće nigdje adekvatno ubaciti. Možda su, sada kada se toga prisjećam, bile spomenute i neke varijante imena kao: «ViGo» tr, ili tr «ViGo», ali kao što sam već ranije ispravno pretpostavio, to bi naštetilo grupi i pokvarilo opći dojam, čega su i ostali članovi grupe postali svjesni.

Iako sam dosta prostora posvetio svojoj nesuđenoj povijesti unutar grupe «ViGo», nadam se da će moja izjava pomoći osvijetliti sudjelovanje ostalih članova, Vijatović Žarka i Gotovac Tomislava, u grupi «ViGo».

Za sva daljnja obrazloženja i eventualna daljnja svjedočenja spreman sam se odazvati svakome tko je za to zainteresiran, povjesničarima umjetnosti, publicistima, novinarima, umjetnicima i drugima.

Goran Trbuljak, 2010.

 

 

 

 

kuda.produkcija