Davorka Begović > Činjenica je da eksperimentalna glazba ne živi u institucijama
Davorka Begović: Činjenica je da eksperimentalna glazba ne živi u institucijama
Muzikološkinja Davorka Begović aktivna je već 15 godina na hrvatskoj umetničkoj sceni, kao selektorka i producentkinja u domenu muzike i savremene umetnosti u širem smislu. Vodila je veoma značajni međunarodni festival Izlog suvremenog zvuka, radila u filmskoj produkciji, a poslednjih godina se u potpunosti posvećuje umetničkom i kustoskom radu na polju savremene eksperimentalne muzike i srodnih izraza. Trenutno radi kao samostalna muzikološkinja i kustoskinja udruženja Kontejner u sklopu kojeg vodi međunarodni projekat Re-Imagine Europe, eksperimentalno zvučno događanje Gibanja i druge projekte vezane uz zvučne prakse.
Na Festivalu-u-opoziciji predstavićeš se programom “A DIY guide of the educational module collectiveness Creating Sounds Together”. Možeš li nam ukratko predstaviti o kakvom se modulu radi, kojoj je ciljnoj grupi namenjen?
DIY guide je tek jedan dio spomenutog modula kojeg ću predstaviti na festivalu, i to je svojevrsni priručnik proizišao iz cjelokupnog procesa. Da pojasnim najprije širi kontekst: udruga KONTEJNER iz Zagreba, koju i predstavljam, zajedno s partnerima iz Slovačke (A4) i Nizozemske (Sonic Acts), osmislila je i provela dvogodišnji Erasmus+ projekt koji se bavio edukacijom djece i mladih u području suvremenog zvuka i srodnih umjetničkih praksi.
Projekt se zvao Zvučni eksperimenti - novi pristupi neformalnom učenju glazbe i bio je strukturiran u 6 modula kojima smo sadržajno pokrili različita područja: live coding za tinejdžere, prostorno-zvučna kompozicija odnosno prostornost zvuka za tinejdžere, field recording za manje privilegirane članove zajednice i imigrante, zatim sampliranje također za manje privilegirane članove zajednice i imigrante i naposlijetku modul kojega ću predstaviti u Novom Sadu, a koji se zvao Collectiveness: Creating Sounds Together.
Riječ je izvaninstitucionalnom glazbeno-edukativnom programu koji je posvećen grupnoj i slobodnoj improvizaciji, a namijenjen je bio djeci od 13 I 14 godina. Program je trajao 5 mjeseci, kontinuirano na tjednoj bazi, a polaznici su bili mladi glazbenici koji su pohađali našu raniju radionicu Tvornicu zvuka. Jedna od osnovih ideja je bila da klincima koji su u Tvornici zvuka pokazali izniman interes za improvizaciju i elektroakustičku glazbu pružimo priliku za nadogradnju njihovih glazbenih vještina, produbljivanje njihova razumijevanja zvuka i zvukovnih umjetničkih praksi, te da ih pokušamo osnažiti za daljnji samostalniji glazbeni put onkraj ograničenja i okvira klasičnog glazbenog obrazovnog sistema.
Tako je kroz niz radionica stvoren eksperimentalni impro bend četrnaestogodišnjaka, a program je završio njihovim sjajnim koncertom u dvorištu Pogona Jedinstvo. Kreatori i voditelji programa su iskusni glazbenici, autori glazbe i pedagozi: Nenad Sinkauz, Nenad Kovačić i Pavle Jovanović, uz moj muzikološki doprinos koji se odnosio prvenstveno na zajedničko slušanje, razgovore i analize. No da ne otkrivam sve detalje, pozivam čitatelje da nam se pridruže na Festivalu-u-opoziciji te saznaju više o cijelom projektu.
Kako vidiš značaj programa kao što je Festival-u-Opoziciji, odnosno događaja koji nisu samo prvenstveno izvođačko-performativnog karaktera, već stavljaju naglasak podjednako i na teoriju, promišljanje, odnosno povezivanje aktera scene?
Povezivanje aktera scene neophodno je da bi neka scena uopće postojala tako da je važnost tog segmenta festivala suštinska. Također, teorijski segment, poticanje zajedničkog promišljanja, razmjena razmišljanja i iskustava, ali i međusobno druženje (!) u mnogo čemu osnažuju scenu, osnažujući i inspirirajući pojedince, te stvaraju prostor za zajednički napredak.
Jedan od tvojih prvih angažmana bio je u okviru programa/koncepta Kulture promjene u Studentskom centru u Zagrebu. Kako se sećaš tog perioda i na koji način je on bio formativan za tvoj budući kustoski i produkcijski rad u okvirima savremene eksperimentalne muzike i umetnosti u širem smislu?
Kultura promjene SC-a u cjelini, a ne samo moj angažman u tom okviru, bila je itekako formativna za mene. Zahvaljujući umjetničkoj voditeljici Kulture promjene i tadašnjoj pomoćnici ravnatelja SC-a za Kulturu, Nataši Rajković, dobila sam prvu priliku i prostor za rad, povjerenje, ali i veliku odgovornost koju sam prihvatila. Tada i tamo sam ispekla zanat i naučila raditi posao kojim se i danas bavim. Pronašla sam svoj put, profilirala i artikulirala svoj kustoski stav i stekla prijeko potrebna znanja i vještine za sve što ću kasnije raditi.
Osim toga, imala sam iznimno pametne, kreativne, sposobne i marljive ljude oko sebe od kojih sam jako puno naučila. Osim Nataše to su bile Silvija Stipanov, Marta Kiš, Štefica Bartolin i Karla Pudar, ali i kolege Mate Škugor i Domagoj Marušić. Naravno, i širi tim suradnika i cijela scena i publika koja se okupljala oko programa Kulture promjene. Iz današnje perspektive iznimno sam zahvalna na tom periodu, ali i ponosna na to što smo sve napravili i postigli.
Kako ti se javila ideja za Izlog suvremenog zvuka i gde je ova manifestacija napravila odmak/napredak od onoga što se do tada dešavalo u SC-u ili šire u Zagrebu na festivalskoj i institucionalnoj muzičkoj sceni?
Iako sam do tada već bila aktivna članica Kulture promjene SC-a, nekih pet godina uz kraće i duže pauze zbog odlazaka u inozemstvo, u jesen 2011. sam preuzela vodeću poziciju muzičkog programa ili preciznije - preuzela sam funkciju umjetničke voditeljice Muzičkog salona SC. Tada sam počela ponovno proučavati povijest i promišljati budućnost Muzičkog salona.
Bila sam svjesna društvenog i kulturološkog potencijala festivalskih formata, a proučavajući našu ondašnju suvremenu glazbenu scenu shvatila sam da nam nedostaje festival koji bi glazbenu suvremenost predstavljao u svoj njezinoj širini, donoseći raznovrsne glazbene tendencije i zvukovne umjetničke prakse, ali i povezujući različite publike i mikro zajednice. Velika mi je inspiracija bila i nekadašnje djelovanje akademika Nikše Gliga koji je Muzički salon umjetnički vodio od 1969. do 1986., a od kojega sam dobila i veliku podršku za svoje ideje i nastojanja.
Nezahvalno je donositi sud o važnosti vlastitih projekata, ali iz današnje perspektive mislim da ipak smijem reći da je Izlog suvremenog zvuka bio jedinstven i drugačiji; vrijeme je pokazalo i da nam je bio izuzetno potreban te da je doprinio ondašnjem razvoju scene kao i pozicioniranju Zagreba u međunarodnom kontekstu.
Radila si u okviru institucionalnog sistema SC-a, a kasnije u pod okriljem nezavisnih organizacija i produkcija kao što je Kontejner. Sa ove vremenske distance, možeš li uporediti vrste izazova s kojima se nezavisni kustosk/kinja susreće u ova dva različita modusa rada?
Svaki radni okvir ima svoje prednosti i nedostatke iz kojih proizlaze specifični izazovi. Iako inače ne volim generalizirati, praksa nam pokazuje da većina izazova unutar sistema proizlazi iz tromosti, neefikasnosti i nefleksibilnosti institucija, ali i utjecaja politike na njih, dok je na tzv. nezavisnoj sceni najveći izazov osigurati stabilno financiranje i prostor za rad.
Koliko zagrebačke i hrvatske institucije, nakon perioda Kulture promjene, imaju sluha i razumevanja za područje eksperimentalne muzike i programe ovog tipa?
Je li to retoričko pitanje? Šalim se malo. Ali činjenica je da eksperimentalna glazba ne živi u institucijama, što je u dobroj mjeri i razumljivo. Tome nas uči i povijest glazbe: zvučni eksperimenti i istraživanja, progresivnost u glazbi, radikalniji pristupi, pomicanje i propitivanje određenih granica, u velikoj su mjeri dolazili “odozdo”, iz svojevrsnog undergrounda, nastajali su nerijetko izvan institucija, u nekim otvorenijim okruženjima. Tako je i danas.
Koliko si u kontaktu s koleginicama i kolegama iz ex-yu zemalja i postoji li prostor za unapređenje saradnje na nivou organizacija/udruženja, kako kroz evropske projekte tako i na mikro-nivou?
Najviše sam u kontaktu s akterima srpske i slovenske muzičke scene dok u Sarajevu imam puno prijatelja, no oni su uglavnom aktivni na kazališnoj i filmskoj sceni te u području vizualnih umjetnosti. U području eksperimentalne glazbe nažalost, ni ne možemo reći da u Bosni i Hercegovini postoji razvijena scena, u punom smislu te riječi.
Suradnje postoje na različitim nivoima i kroz različite modele, ali dakako da prostora za eventualni napredak uvijek ima!
Na Odsjeku za animirani film i nove medije Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu radiš kao vanjska predavačica kolegija „Zvuk kao likovni izraz“. Kako je zamišljen ovaj obrazovni program i kako vidiš zvuk u ovom kontekstu, širem od onoga kako ga obično doživljavamo - kroz muziku?
Kolegij je trenutno osmišljen u skladu s činjenicom da je on obavezan i studentima novih medija i studentima animacije, a koji u kontekstu zvuka imaju različite interese i potrebe. To znači da radite s heterogenom grupom pojedinaca različitih iskustava, a ja im nastojim pružiti znanja koja će im biti korisna u daljnjem radu.
Bavimo se ključnim mjestima iz povijesti eksperimentalne glazbe 20. stoljeća, sound artom i audiovizualnim stvaralaštvom, suvremenim glazbenim tendencijama i auditivnom percepcijom, ali I filmskom glazbom, upravo zbog studenata animacije kojima je to potrebno. Također, osim zvukom, bavimo se i pripremanjem dokumentacije za prijave projekata na različite natječaje. U tom segmentu im nastojim prenijeti svoja znanja i iskustva i barem ih donekle pripremiti za ulazak na scenu ili tržište rada, ako hoćete. Već nekoliko generacija u završnoj evaluaciji nastave upravo taj segment ističe kao najkorisniji.
Kako ocenjuješ hrvatsku impro/nezavisnu/eksperimentalnu glazbenu scenu u Hrvatskoj, kako sa stanovišta umetničkih dostignuća, tako i u infrastrukturno-logističkom smislu?
U skladu s veličinom Hrvatske, naša eksperimentalna scena nije prevelika, ali ono što je puno važnije jest činjenica da imamo nevjerojatno talentirane, kreativne, zanimljive i posvećene glazbenike i glazbenice, istraživače zvuka, producente, inženjere, skladatelje. Umjetnička, ali i tehnološko-umjetnička dostignuća u tom smislu nisu upitna, a scenu bih dodatno okarakterizirala i kao aktivnu, živu, angažiranu. Jer su takvi i pojedinci koji ju sačinjavaju. U infrastrukturno-logističkom smislu je borba: nedostaje nam dodatnih prostora za programe kao i ozbiljnije financijske podrške na lokalnom nivou.
Davorka Begović
kustosica i projektna menadžerica
Diplomirala je muzikologiju na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Proteklih 15 godina radi u području kulture i umjetnosti kao selektorica i producentica, prvenstveno glazbenih, ali i kazališnih, suvremenoplesnih, multimedijskih i filmskih projekata. Od samih početaka Kulture promjene SC-a bila je vanjska suradnica, a zatim umjetnička voditeljica Muzičkog salona SC unutar kojeg je pokrenula te umjetnički i produkcijski vodila međunarodni festival Izlog suvremenog zvuka. Osim u području glazbe niz je godina bila aktivna u filmskoj produkciji (Motovun Film Festival, Spiritus Movens, CineLink SFF-a, Studio Dim) nakon čega se u potpunosti posvećuje umjetničkom i kustoskom radu te se usavršava i specijalizira za područje suvremene (eksperimentalne) glazbe i srodnih izričaja. Trenutno radi kao samostalna muzikologinja i kustosica KONTEJNER-a, u sklopu kojeg vodi međunarodni projekt Re-Imagine Europe, eksperimentalno zvučno događanje Gibanja te druge projekte vezane uz zvukovne prakse. Na Odsjeku za animirani film i nove medije Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu radi kao vanjska predavačica kolegija „Zvuk kao likovni izraz“. Objavljuje kritike i članke, piše tekstove za diskografska i druga izdanja.