Tekst Brajana Holmsa - Dekada koja dolazi

kuda.

Dekada koja dolazi
Dvanaest godina posle Sijetla*

Bio je to vrhunac globalizacije, kulminacija revolucije Interneta i zadnji trzaj tzv. Nove ekonomije - ministarska konferencija Svetske trgovinske organizacije (STO) u Sijetlu trebala je da označi početak korporacijskog milenijuma u kojem “slobodna trgovina” dopire do najudaljenih delova sveta. Tog jesenjeg jutra, 30. novembra 1999. godine, niko nije mogao predvideti da će do kraja dana sastanak prekinuti protesti koji će paralizovati centar Sijetla i koji će, sukobima s interventnom policijom, stvoriti pet dana haosa u gradu i tako nam otkriti pravo lice demokratije. Niko, osim hiljade učesnika koji su se mesecima pripremali da obustave rad STO-a i stotine hiljada ljudi širom sveta koji su uvideli potencijal umreženog društva učestvujući u oživljavanju socijalne pravde i levičarskih, anarhističkih i ekoloških pokreta nastalih tokom zapatitističke pobune 1994. godine. Taj 30. novembar bio je njihov dan, naš dan, nemiran dan na ulicama. Dan kada je nastao “pokret pokretâ” čiji je otpor konačno postao kako primaran tako i transnacionalan.

Za uspeh u Sijetlu ključna je bila Peoples Global Action koja je bitku protiv STO-a započela u Ženevi u Švajcarskoj u februaru 1998. Direct Action Network sa zapadne obale SAD-a je zaslužna za koordiniranje mirne blokade ulica koje su vodile ka mestu okupljanja. Važnu ulogu su imali i sindikalci koji su se suprotstavili svojim nadređenima i pridružili studentima i tako stvorili ratobornu skupinu u centru grada. Black Blocs je, uništavajući privatno vlasništvo, bitno uticao na radikalizaciju pokreta. Indymedia koja je bila tek u razvoju, svoj doprinos je dala uspostavljanjem komunikacijskog sistema koji je zaobilazio državne i korporacijske medije. No, jednako su važne bile i sve grupe i svi pojedinci koji su u Sijetl došli iz različitih delova sveta da spreče sastanak STO-a, a zatim da se vrate kući i da ispričaju svojim rečima šta su videli. A videli su globalni protest koji ima jasne ciljeve i spreman da se bori za njih i da izazove korporativni kapitalizam u samoj Americi. Protest koji podržava pedeset hiljada Amerikanaca. Pre dvanaest* godina priča o globalizaciji promenila je smer, a mi još uvek živimo tu nedovršenu priču.

Na izložbi su predstavljeni aktivisti-umetnici koji su, kao verovatno i posetioci/teljke, na neki način učestvovali u nadahnjujućim i dramatičnim događajima koje je stvorio “pokret pokretâ” - događaji koji su započeli i prije Sijetla - kao npr. Carnival against Capital u Londonu 18. juna 1999. ili Reclaim the Streets - iznenađujući, veseo i bučan pokret koji se proširio širom sveta na taj globalni dan akcije. Neki od nas kasnije će se ponovo sresti iza suzavca i vodenih topova: u Pragu na prekidu sastanka MMF-a i Svetske banke; u Kvebeku na protestu protiv sporazuma o slobodnoj trgovinskoj zoni Amerika; u Vašingtonu, Seulu, Nici, Majamiju, Barseloni, Briselu, Buenos Airesu, Hong Kongu, Ženevi, Heiligendamu, odnosno tamo gde građanstvo nije moglo da dopusti da se program rada globalnog kapitala odvija “bez komentara”. Svedoci smo tragičnih scena poput one u Đenovi gdje je policija ubila Karla Đulijanija (Carlo Giuliani) ili u Kankunu u Meksiku gde je seljak-aktivist Li Kjung-hae zabio sebi nož u srce, ožalošćen što je slobodno tržište nateralo njegove sunarodnike da napuste svoje farme. Sretali smo se ponovo na nekom od lokalnih punktova najvećeg protesta u istoriji, 15. februara 2003, kada je više od deset miliona ljudi protestovalo protiv rata u Iraku, samo da bi shvatili da vođe naših navodno demokratskih zemalja uopšte ne mare za glasove naroda koji dopiru s ulica.

Uprkos tom porazu, nastavljamo put prema Svetskom društvenom forumu, prisustvujemo lokalnom forumu, čitamo članke, web stranice ili knjige o ovoj moćnoj artikulaciji ideja koja je doprinela zajedničkom znanju svih uključenih u alternativne politike - a posebno novoj generaciji narodnih pokreta i levičarskih vlada Južne Amerike. Protestujemo protiv ratova, organizujemo prvomajske parade širom Europe i šire, razvijamo besplatne softverske mreže, nezavisne i skvotirane društvene centre, radikalne obrazovne projekte i festivale života i mogućnosti.

Umetnik/ca-aktivista/kinja je prisutan/a na svim tim događajima kao i u drugim fazama organizacije istih. On/ona dizajnira plakate, letke, marionete, web stranice; šije kostime i zastave; štampa majice i pamflete; stvara muziku, smišlja trikove i manifestacije i nove lude tehnike mobilizacije - neprestano tražeći istinsku subverziju koja trenutno menja živote, dok istovremeno jasno i glasno svima šalje poruku. Šarena i neukrotiva umetnička strana društvenih pokreta širom sveta važna je kao i politički zahtevi ispisani crno na belo na papiru.

Koja je to paradoksalna nit koja povezuje virtuelne slike, performanse, hepeninge, grafičke dosetke i zvrčke s jasnim nekonformizmom i neposlušnošću s jedne strane, te s argumentovanim raspravama političke filozofije s druge strane? Umetnički proces globalnih pokreta nakon Sijetla svuda je prožet prirodnom nedovršenošću koja izražava odnos pojedinca ili zajednice spram društvene celine. Pod nedovršenošću prvenstveno mislim na poziv na učestvovanje. Sliku možete uzeti u ruke, upotpuniti je, promeniti je, obrazložiti je drugima, kopirati je za neku novu namenu. Možete biti deo performansa, doživeti njegovo značenje i osećaje iznutra, podeliti ih s drugima u nekoj drugoj situaciji na neki drugi način, koristeći drugačije pokrete, boje i reči. Možete pomoći u stvaranju scenografije i pozornice ili još bolje, možete pratiti puteve umetnosti onkraj reprezentacije kako bi stvorili nove i neočekivane načine života u kojima se prepliću praktična stvarnost i utopijske želje i snovi. To je filozofija promjene koja počinje u srcu i tek se tada prenosi na dela odnosno reči. Umetnost u protestnim pokretima ima ulogu proročice - ona nam otvara vrata boljeg života, no ona se istovremeno suočava sa stvarima na licu mesta, stvarajući drugačiji svet. Sada kada smo se suočili s klimatskim haosom koji nas je zadesio, konstruktivni aspekt umetničkog procesa dolazi do punog izražaja tu i sada - on se odnosi na stvaranje uslova za neku drugačiju egzistenciju koja ne truje planetu i koja iziskuje akciju, a ne iščekivanje da problem umesto nas reši neko drugi - jer to se neće dogoditi.

No postoji još jedno značenje urođene nedovršenosti umetnosti u ovim narodnim pokretima, a podjednako je snažno i paradoksalno. Vidljivo je u samim slikama, u njihovoj ambivalentnosti i nejasnosti. One su vesele, iznenađujuće, urnebesne, ali često su i začudne, čak i preteće. Postoji jedna tamna strana koja rasprši smeh, ali ga nikad u potpunosti ne otera: Ronald McDonald sa mitraljezom u rukama, klovn sa crvenim nosom u vojnoj uniformi, prizori ljudi ulovljenih u mrežu, oklopni transporter iz kojeg trešte Vagnerove “Valkire”.

Proročanska uloga umetnosti, pa čak i njeni konstruktivni kapaciteti postali bi neistiniti kada se umetnost ne bi sećala sveta kakav on jeste, stvarne društvene celine s velikim problemima koji nas pritiskaju svakog trenutka. Umetnost protestnih pokreta meša stvarnost i snove, lepotu i užas, izražava simboličko nasilje nužnog prekida s društvom onakvim kakvo je, pri tom ne zaboravljajući da se stvarno nasilje nastavlja. Još uvek ne postoji način koji bi prevazišao tu kontradikciju, tu urođenu nedovršenost - no svaki novi talas borbi donosi nove spoznaje i nove ljude, još očiju, ušiju, jezika i ruku koji će preuzeti raštrkane komadiće i složiti ih u neki novi pokret koji će ponovo pokušavati.

Pre dvanaest godina* ljudska moć ponovo se rodila u Sijetlu, ali i na drugim mestima gde su ljudska bića odlučila da je bitnije i stvarnije da izađu na ulicu. U jednom od najznačajnijih dokumenata tih dana - dokumentarcu “This is what democracy looks like”, koji potpisuje više od stotinu video-aktivista/kinja - hor glasova ponavlja:”Za deset godina Sijetl će se pamtiti kao grad u kojem je STO 1999. označila početak globalnog građanskog pokreta za demokratsku globalnu ekonomiju”. Od tada smo svedoci prvog kraha koji je slomio dot-com iluziju, pa onda, u jednom čudnom usporenom nizu, inflaciju balona nekretnina koja je u kuće uvela pohlepu i samozadovoljno slepilo, stvarajući privid blagostanja koje će se ubrzo pretvoriti u pravo masovno obezvlašćenje. Globalna ekonomija nikada nije bila manje demokratična, a globalni građanski pokreti kao da su nestali.

To su bile turbulentne godine i pravo je olakšanje videti da su svi konačno otvorili oči, odlaskom Buša i Blera, pucanjem ekonomskog balona i vrlo očiglednom neugodnom situacijom s ratovima koje više ne podržava većina u Velikoj Britaniji i SAD-u. No, najvažniji događaj prošle dekade je ostvarenje naučnog konsenzusa o klimatskim promenama koji više ne može poreći ni Američka privredna komora - otkako su im Yes Men ispravili identitet i obznanili istinu koju ovi nisu hteli da priznaju. Danas nastaje novi pokret, daleko veći i više ukorenjen u svakodnevni život. Pokret koji okuplja sve generacije s porukom da život ne čini samo ekonomija.

Sledeća dekada započela je 30. novembra 2009. na ministarskoj konferenciji STO-a u Ženevi. No propalu paradigmu korporacijske slobodne trgovine, prenaglog razvoja, obezvlašćivanja, osiromašivanja i beskrajnog zagađivanja potpuno će zaseniti pokret kojem je bio cilj da natera učesnike konferencije UN-a o klimatskim promenama u Kopenhagenu da problem smanjenja koncentracije gasova prestanu da skrivaju iza lažnih obećanja i nesprovodljivih rešenja. No, unaprijed znamo da pokret neće uspeti i da će biti potrebno puno više takvih akcija. Dekada koja dolazi doneće najstrastveniju borbu od svih do sada. Borbu koja će konačno srušiti neoliberalni sistem i stvoriti budućnost koja neće biti ničije vlasništvo, s kojom se neće moći trgovati. Budućnost s kojom svi možemo živeti.

Brajan Holms (Brian Holmes)

* Izvorno je tekst napisan na desetogodišnjicu događaja u Sijetlu u okviru prve izložbe Signali otpora u Londonu, i naslov je glasio: Deset godina od Sijetla, a za ovu priliku prilagodjen uz pristanak autora i producenata.

kuda.produkcija