Škola najboljeg (u nama), tekst o školi baziranoj na pedagoškim metodama Žaka Ransijera

  • kuda.
  • kuda.
  • kuda.
  • kuda.
  • kuda.
  • kuda.
  • kuda.

Dijalog o dva sistema sveta, bis

400 godina posle Galileja, konačno i u Limerleu

Škola najboljeg (u nama) 

Ako bi na jednom primeru trebalo pokazati da i danas traje razgovor koji je 1632. započeo revolucionar nauke u mračnim vremenima, Galileo Galilej, u svojoj knjizi Dijalog o dva sistema sveta najbolje je neupućenom objasniti da siđe na železničkoj stanici Guvi (Gouvy), duboko u belgijskim Visokim Ardenima i da prevali jos 4 kilometra do zaseoka Limerle (Limerlé), na samoj granici sa luksemburškom grofovijom. Upravo u Limerleu suočiće se sa autentičnim primerom savremene Galilejeve podrške kopernikanskoj teoriji univerzuma, koja i dalje revolucionira modernu nauku i horizonte saznanja, naspram mnogobrojnosti, nažalost još uvek postojećih, pobornika imobilnosti (zemlje), i svega na njoj. 

Nedavno pokrenuta srednja škola Nomadska pedagogija (Pédagogie nomade) u Limerleu deo je starijeg projekta kooperativne i kolektivne organizacije Putešestvija na vidiku (Périple en la demeure) koja na ardenskoj farmi iz 18. veka okuplja već više godina raznorodne programe u sazvezđe filozofije, poezije, solfeđa, inovativne pedagogije, permanentnog obrazovanja. Njeni suvlasnici (ukupno stotinak) opremili su je sopstvenim radom i zajedničkim ulaganjima, velikom peći na drva, peći za hleb, klavirom, drvenim amfiteatrom, zvučnom i svetlosnom miksetom, kao i jakom idejom da su granice mogućeg uvek u “nemogućem”. Departman za filozofiju Univerziteta u Liježu (Liège) dobio je svojevremeno tako jednu “katedru” više u seoskom departmanu Visokih Ardena, atelje filozofije za SVE, postavljajući temelj novom tipu organizacije i mišljenja, mišljenja kroz akciju i organizaciju, mišljenja nove vrste društvene i kolektivne participacije i – zašto da ne – stvaranja Drugačije škole frankofonske zajednice (Projet d’école différente en Communauté Français). Rečeno učinjeno. Posle opservacija nekoliko srednjih školi sličnog tipa u Francuskoj, projekat neeksplikativne, već istraživačke pedagogije koji pruža još jednu šansu svima (uključujući i one iz različitih razloga izašle iz školske norme) i promišlja novi odnos škole i demokratije) (1) predat je frankofonskom Ministarstvu obrazovanja u Briselu.

Oslanjajući se na ključnu teoretsku knjigu francuskog filozofa Žaka Ransijera (Jacques Rancière) Učitelj koji ne zna (Maitre ignorant) (2) i iskustva aktivne političke rezignacije jednog, na primer, Gandija, hipoteze ove škole su: jednakost inteligencija svih (đaka među sobom kao i svih đaka sa svim profesorima), pedagoški proces koji se odvija u oba pravca (profesori približavaju znanje učenicima, ali i od njih uče), autonomija rada, aktivno ućešće u svim segmentima rukovođenja škole (od kuhinje do sekretarijata, kako đaka tako i profesora), nepostojanje hijerahijskog kadra, put ka samoorganizaciji kao put do odgovornosti i novoj vrsti društvenog projekta kolektiva. Rečju, projekat nove dimenzije filozofskog, političkog i pedagoškog. Kao takav dobio je podršku nacionalnog ministarstva obrazovanja i prva škola ovakvog “samoupravnog” tipa u Belgiji otvorena je ovog septembra.

Na sajtu udruženja Périple en la demure, od kojeg je inicijativa škole potekla, stoji još da se odluke donose putem “sokratovskih konverzacija” članova koji su udruženi po principu “kolektivne svojine”.

Ovde prestaje sve ono što smo znali i pre odlaska u Limerle. Ali ono što smo in praxis zatekli pod snegom i pobrđima Ardena čudesnije je i od najčudnovatijeg šarenog artičkog cveća koje cveta i ispod leda, a za koje je Rembo (Rimbaud), Ardenac takođe, tvrdio da ne postoji (“le fleur arctique n’existe pas” – Poème Barbares).

Šarene, drvene table sa rukom ispisanim aforizmima, uputstvima Rene Šara (René Char) za “školu života”, koje umesto uobičajenih panoa signalizacije usmeravaju unutrašnja kretanja (trajets intérieurs) lokalnih đaka. Pomenućemo samo jedan – “Nametni svoju šansu, stegni svoju sreću i idi prema sopstvenom riziku. Gledajući te, navićiće se” – na fasadi i u samoj školi. Oni su najlepši primer poetizacije pedagogije, onoga što je Aragon nazvao, dozivajući poeziju, “šarenim rubljem na mansardi reči”. U Limerleu se na sve strane suši šareno rublje reči, a na mansardi koju su svojeručno uz pomoć profesora u slobodnim vanškolskim aktivnostima napravili, spavaju oni učenici koji žele da i preko vikenda ostanu u ovoj školi! U velikoj zajedničkoj prostoriji između sofa, stočića, stolova i klupa u kojoj učenici do podneva provode jutarnji samostalni rad na jednom od predloženih i izabranih programskih ateljea (na primer “Živeti u SAD , košmar ili san?”, “Abecedar škole, po ugledu na Delezov”) služi se i ručak koji dvonedeljna ekipa učenika i profesora sprema (posle čega red dolazi na druge) (3). Popodnevni rad je “klasičniji”, namenjen radu prilagođenom “strogom” belgijskom standardu srednjeg obrazovanja opšteg tipa i odvija se u jednoj od nekoliko učionica-kabineta u kojoj su đaci suočeni sa grupnim, kolektivnim radom. Škola broji 60 upisanih srednjoškolaca (poslednji upisi na polugodištu su upravo u toku) iz svih krajeva Belgije, čak i Pariza. Ocenjivanje je opisno i “fotografsko”, reprezentuje uvek stanje, i nikad ne anticipira sankciju.

Vratimo se na sam početak ove dugačke misli. Kako nas je škola pod snegom, u kojoj trenutna unutrašnja temperatura učionica ne prelazi 15 stepeni (čekajući na obećane fondove Ministarstva!), ali zato temperatura “unutrašnjeg sagorevanja” jeste blizu idealne, podsetila na Galilejev dijalog između tri izmišljena junaka, Salviatija (mudrog čoveka), Sagreda (čoveka željnog istine) i Simplićija (koji misli šta mu drugi kažu), a čija je radikalnost prvog, u oličenju samoga sebe, koštala Galileja (gotovo) Inkvizicije? Zašto su nas profesori, ali pre svega đaci, ove škole podsetili na kolektivnog junaka Salviatija (Salviati) iz gore naslovljene knjige, dakle Galileja samog, pobornika novog i “jednog od 2 svetska sistema”?

Odgovor se nameće sam. Lucidnost i odvažnost “pedagoškog subjekta Limerle” nasuprot današnjim mnogoljudnim Simplićijima (Simplicio), sagovornicima, kako im samo ime kaže, nespremnim da razmišljaju svojom, umesto glavom “Crkve”, uspeva da pridobije svakog Sagreda (Sagredo), “poštenog čoveka” koji, želeći da svet razume, stigne u Limerle, ulažući tako napor da se po opštem “mraku i pustinji” probije izvan uvreženih mišljenja. Elokventnost limerleških đaka (od trećeg do šestog razreda gimnazije za uzrast pretežno od 15 do 20 godina), erudicija, rečnik, posvećenost toposu ove škole, njenim projektima, njenom idejnom ali i kamenom, materijalnom dovršavanju, učinili su od celokupnog subjekta n-ove pedagogije (đak + profesor) kolektivnog junaka Salvatija-Galileja koji svodi na ćutanje sve Simplićije ovog sveta, uspevajući da svojom hrabrošću, samostalnošću i autodisciplinom (koja se takođe uči!), pokaže da oni koji ni dan danas ne veruju da se svet pokreće “izgovaraju gluposti velike poput samih sebe”. (4)

Sve ono što su veliki francuski filozofi jednakosti i emancipacije, Žak Ransijer i Alan Badiju, kroz svoja teoretska raskrčivanja i pošumljavanja zasadili na proplancima novih društvenih organizacija, demokratije bez navodnika, deobe osetljivog (partage du sensible), intuitivnih premeštanja, nužnoj promeni mesta, školi za SVE – definitivno nije mrtvo slovo na papiru. U Limerleu će vas sačekati obrisi velike Ideje koja je svoju formu našla u ardenskom kamenu, betonu, drvetu, zemlji, u programu inspirisanom Rene Šarovim uputstvima za raspršivanje poezije i Remboovim “logičnim pobunama”.

Rembo nije verovao da arktičko cveće postoji. Potvrđujem da ga je nas nekolicina videla usred (velike) zime. Dobro si uradio što si otišao Arture Rembo. (5) No, i mi što smo u tvoje krajeve došli. Vulkan Limerle upravo izbacuje ljudsku lavu. Zajedno sa polarnim petolistima. Ko ne veruje, neka ode da vidi.

Ivana Momčilović

deo ekipe (6) scenskog istraživanja po tekstu Učitelj koji ne zna (Maitre ignorant) / Emancipovani gledalac (Le spectateur émancipé), Žak Ransijer (Jacques Rancière)

Januar 2009
 
 
(1) “Danas srednja škola ne doprinosi emancipaciji i integraciji svih u društvo. Ona proizvodi veliki broj isključenih”, Benoa Tusen (Benoit Toussaint), profesor, član Périple en la demeure, jedan od suosnivača škole u Limerleu.

(2) “On (učitelj koji ne zna) ne podučava svoje đake svom znanju, on ih upućuje da se otisnu u šumu stvari i znakova, da saopšte šta su videli i šta misle o tome što su videli, da to provere i učine ga proverljivim”, Žak Ransijer (Jacques Rancière).

(3) Još jednom čestitke za rižoto od blitve i spanaća!

(4) Navod iz izvrsne knjige za “decu”, vezan za Simplićija, Galilej i Anštajn (Galilée et Einstein), Fransoaz Balibar (Francoise Balibar), édition Bayard, Petite conférence sur la science, koju trenutno čita Kosta (11 godina). Preporučujemo. I za “velike” i za “male”.

(5) Naziv istoimene poeme Rene Šara.

(6) Po abecednom redu: François Beukelaers (glumac), Cédric Legoulven (glumac), Ivana Momčilović (dramaturg), Anny Czupper (glumica), Liza Penkova (plesačica)*. Izmedju ostalih škola sa čijim su učenicima i đacima podelili svoje istraživanje, učesnici su boravili i u Limerleu.

*Liza Penkova, dugogodišnja plesačica trupe Rosas: http://www.rosas.be/, boraviće u Beogradu, u okviru razgovora o Emancipovanom gledaocu, Jugoslovensko Dramsko Pozorište, 30.3. 2010, 20h 30.

Više o školi, na sajtu http://www.peripleenlademeure.be/spip.php?article165

kuda.produkcija