Leonardo Kovačević: Let muhe ili o dijabolici znanja

Objavio/la admin u Pet, 2010-03-26 12:26

Let muhe ili o dijabolici znanja

U jednoj od najinovativnijih teorijskih knjiga posljednjih dvadesetak godina, «Neukom učitelju – pet pouka iz intelektualne emancipacije»(1) Jacquesa Rancièrea, njezina glavnog junaka Josepha Jacotota nalazimo u jednom u nizu mnogih njegovih pedagoških nestašluka. Objašnjavajući učenicima da se sve nalazi u svemu, da samo treba početi govoriti o onomu što vidimo i da će nas taj govor povezati s mnogim drugim stvarima i činjenicama, u razredu se pojavljuje muha koja bezglavo zavrluda. Nakon što je jednom učeniku naložio da govori o smrti ateista, Jacotot drugom učeniku nalaže da govori o letu muhe (2). Nakon provale smijeha u razredu i Jacototove napomene da sada treba govoriti, a ne smijati se, učenik je ipak tijekom osam minuta pred svima demonstrirao svoju imaginaciju o toj posve banalnoj temi.

No, temeljna teza knjige je da banalna tema ne postoji. Ne postoji povlašteno mjesto istine ili njezina očitovanja. Postoji samo ono što vidimo, čujemo ili dotaknemo, dakle svijet osjetilnoga i ono što o njemu možemo reći odnosno napisati. Točnije, pitanje istine izbija, kao što nas nas podsjećaju Novalis ili braća Schlegel, iz bilo kojeg fragmenta svijeta. Po istim tim piscima ranog njemačkog romantizma, svaki taj fragment u sebi sadrži potecijalno novi ili mogući svijet te može činiti cjelinu s bilo kojim drugim fragmentom. Ono dakle što Jacotot izražava pedagoškim načelom sve je u svemu, već sadrži izvjesna kozmologija ranog njemačkog romantizma.

Isto se odnosi na knjigu, podsjeća Rancière: «Evo što znači da je sve u svemu: tautologija snage. Sva snaga jezika nalazi se u cjelini jedne knjige. Čitava spoznaja sebstva kao inteligencije sastoji se od ovladavanja jednom knjigom, jednim poglavljem, jednom rečenicom, jednom riječju.» Jacotot je tako na primjer svoje nizozemske učenike naučio francuski samo pomoću dvojezičnog izdanja Fenelonovog Telemaha. Samo je trebalo uspoređivati dvije riječi istog značenja, ali pisane različitim slovima. Počevši već od prve riječi knjige: Kalipso. S jedne strane, ta riječ je po Jacototu, kao i svaka druga, trag cjelokupne ljudske inteligencije: onaj tko ju je napisao djeli istu ljudsku inteligenciju kao i onaj tko je izumio sredstvo za pisanje, a ista je ta inteligencija na djelu kada su ljudi pronašli papir, tintu, tiskarski stroj koja je riječ Kalipso tiskala. Krug se neprestano širi i zatvara. No, iz iste riječi bilo tko može naučiti nove riječi, naučivši slova iz kojih je sastavljena, a da ga učitelj izravno tome ne pouči. «Pričaj mi o obliku svakog slova kao što bi opisao oblik nekog predmeta ili nepoznatog mjesta? Nemoj reći da ne znaš. Znaš gledati, znaš govoriti, znaš pokazati, znaš se prisjećati. Što ti još treba? Apsolutna pozornost da vidiš uvijek iznova, da govoriš i to ponoviš. Ne pokušavaj mene niti sebe prevariti....Nakon toga će doći vrijeme da govoriš o onome o čemu govori knjiga: što misliš o Kalipso, o tuzi, o boginjama, o vječnom proljeću? Pokaži mi ono zbog čega govoriš to što govoriš. Knjiga, blokirani bijeg (3).» Riječ Kalipso tako istodobno zbija moć jezika i skrivenu prozu svijeta, svijet slova i svijet stvari.

Nije li upravo to bila svojevrsna Foucaultova početna točka, zašto ne i ontologija, iz koje se razvija arheologija znanosti o čovjeku? Ne raspada li se po njemu čitav novovjekovni ustroj humanističke znanosti upravo na različite režime odnosa riječi i stvari? Prozu svijeta stvari kodificirale su i teritorijalizirale pozitivne prirodne znanosti dajući joj neovisne i postojane zakone, dok je poeziji duha preostalo da ispriča tajne čovjekove duše (psihologija), zajednice (sociologija), vremena (povijest), bogova (teologija), itd... Premda humanističke znanosti odbijaju tu svoju poetičnost, one se vješto služe jezičnim i metaforičkim resursima kako bi stvorile učinke istine svog diskursa. No, kako pokazuje Rancière u svojim Imenima povijesti. Ogledima iz poetike znanja (4), moderna znanost i njezino znanje (osobito sociologija, psihologija, etnologija, povijest) predstavljaju reakciju na estetsku i demokratsku revoluciju devetnaestog stoljeća. Na rođenje slobodnog govora, govora bilo kojeg subjekta, na naviranje običnog puka na stranice Zolinih ili Balzacovih romana koji smjenjuju sve one kodificirane likove vojskovođa, kraljevića i dokonih aristokrata iz beletristike. Taj metež govorećih bića i oblikovanje zajednice po mjeri jednakosti ipak odviše mrsi račune čuvarima društevnog reda. A znanost prije svega vrši tu funkciju. Red naravno mora početi od uređenja višesmislenosti riječi i polifonije ljudskog govora i iskustva. Neka Kalipso ostane samo ime jedne mitske nimfe.

No, tu smo tek na početku znanstvene utopije o izvjesnosti i jednoznačnosti njezina znanja. Ona ne ovisi samo o preciznosti riječi, nego o zajednici koja ju podržava i koje je posredni čuvar reda. Osim što nadzire njezinu cirkulaciju govora i riječi, želi također ponuditi istinu o njoj i njezin smisao. Pišući o genezi povijesne znanosti i njezina prikazivanja društva, Michel de Certeau govori o njezinom sim-bolizacijskom postupku: društvene znanosti predstavljaju društvo pronalazeći različite sveze između grupa ili pojedinaca povezujući ih u jednu cijelinu. Ta sveza najprije obično biva geografija, kontinent, regija ili država, a potom mentalitet, habitus, klasa, način života i sl. Postupak se dakle sastoji od povezivanja nečijeg govora koji pripada nečijem tijelu, a to tijelo pripada zemljopisnom području ili izvjesnom mentalitetu. Sporni odnos takve montaže prema istini proizlazi dakle iz identifikacije smisla nečijih riječi s mjestom odakle te riječi dolaze. Svaki glas unaprijed tako ima svoje tijelo ili habitus. Da bismo se približili istini u govoru drugih, potrebna je dija-bolizacija, razvrgavanje svih veza i prepuštenost tog tijela ili govora samomu sebi, svojoj samoći, smatra de Certeau, koji je te odnose analizirao na zaposjednutima (5). Nema dakle govora o istini bez hereze.

Kada danas govorimo na primjer o autoputevima ili otocima znanja, riječ je prije svega o čežnji za reafirmacijom poretka prosvjetljenih tj. onih koji unaprijed znaju istinu o govoru drugih samo zato jer ti drugi pripadaju određenoj klasi, govore određenim dijalektom, ne prihvaćaju društvene trendove ili imaju vlastiti životni stil. Znamo da ne postoji niti jedan sustav znanja koji će dopustiti da nečiji glasovi ili riječi imaju vlastiti život, da iz jednog tijela potječe više glasova, bilo onih iz sadašnjosti ili prošlosti. O tim duhovima od papira, kako ih zove Rancière, može govoriti samo književnost. A ona može početi od bilo čega, pa i od običnog leta muhe, posve beznačajnog mikrodogađaja koji može natjerati na mišljenje i govor, ali i koji i sam ostaje biljeg dijaboličnosti svakog znanja.

Konačno, bez hereze nije moguće govoriti ni o istini tijela. Zaposjednuti koje analizira Michel de Certeau postaju figura svakoga tijela čija heretičnost proizlazi iz činjenice da je svako tijelo idiom. Kao i svaki njegov pokret, u plesu ili gesti, koji ne može razotkriti samo jedno značenje ili svrha. Izbijanje značenja iz njegova pokreta je neobuzdano, a performativni smisao daje mu tek simbolizacija priče ili konteksta. Njegova "zaposjednutost" je posljedica niza raznih mimičkih i ritmičkih sedimentacija, a egzorcist mu je kazališni 'znanstvenik' ili kritičar koji dijabolično tijelo u konačnici transformira samo u nešto neobuzdaniji ud društvenog tijela, ili u jedno opće tijelo, u levijatana. Tako i u kazališu i plesu možemo zamisliti nekog Jacotota, ovaj put neukog učitelja performativne emancipacije. Maksima bi mu mogla glasiti: od bilo koje geste postoji put do bilo koje druge jer su u idiomu tvoga tijela nataloženi svi ritmovi ili pokreti drugih tijela!

(1) Jacques Rancière, Le maître ignorant – cinq lecons sur l'émancipation intellectuelle, Fayard, Paris, 1987.
(2) Usp. Isto, str.73
(3) Isto, str. 41
(4) Jacques Rancière, Les noms de l'histoire – essais sur poetique du savoir, Le Seuil, Paris, 1993
(5) Usp. Michel de Certeau, La Possesion de Loudun, Gallimard, 2005, Paris