Kristian Lukić: O zbirci medijske prakse Muzeja savremene umetnosti Vojvodine

kuda.

Zbirka medijske prakse Muzeja savremene umetnosti Vojvodine

Zbirka medijske prakse Muzeja savremene umetnosti Vojvodine osniva se u cilju lociranja i kontekstualizacije umetničke prakse koja je objedinjena pod imenom Medijska praksa i koja se vezuje za digitalne medije i umetnost koja je nastala kao rezultat logike digitalnih medija, informatičkih, komunikacijskih i mrežnih tehnologija. Umetnička dela i umetničke prakse u zbirci predstavljaju istorijski presek dela umetničke produkcije koja operiše u širokom spektru od kompjuterske umetnosti, preko web-arta, net.art-a, instalacija, do kompjuterskih igara i modova.

Projekat uspostavljanja Zbirke medijske prakse Muzeja savremene umetnosti Vojvodine nailazi na nekoliko ontoloških aporija. Kao prva je pitanje koja je funkcija Zbirke, kao dela Muzeja, čiji je cilj da sakuplja, obrađuje, čuva i izlaže umetnička dela, u mrežnom društvu? Posebno je pitanje koja je uloga Zbirke medijske prakse, umetničke prakse digitalnih medija ili umetnosti gde su digitalni mediji i mrežne tehnologije deo prirode umetničkog rada? Od četiri aspekta klasične muzeologije, izlagačka praksa tj. komunikacija medijske umetnosti je postala dominantna. Fokus na trezoriranju umetničkih dela se kod digitalne umetnosti pomera ka distribuciji i arhiviranju na što je moguće većem broju nosača, servera, diskova, DVD-jeva tj. magnetnih traka.

Zbirku MSUV čine umetnička dela koja jesu i mogu da postanu deo drugih zbirki, gde je MSUV u saradnji sa umetnicima i umetnicama odabrao model u kome se umetničkoj praksi ne menja karakter i priroda tako što će se izmeštati iz svog okruženja, ili tako što će se ograničavati u pristupu u vidu ograničenih serija ili ograničenog kvaliteta. Ovakav vid statusa reproduktivnih umetničkih dela pokušava da onemogući veštačku nestašicu, a sa druge strane ukida otuđenje umetničkih radova koja uobičajeno posle primarnog otkupa ulaze u lanac finansijalizacije i špekulacije koje konsekventno donose profit trgovcima umetničkih dela a ne autorima. Svakako da je ovaj vid parazitiranja na tuđem radu realan problem u savremenoj umetničkoj produkciji, a posebno je naglašen u vezi sa radovima kultnih stvaralaca koji više ne stvaraju i čija dela služe kao platforme za investicione fondove.

Uspostavljati muzejsku zbirku umetnosti danas znači ispunjavati pretpostavljenu ulogu društvene institucije u vrednosnom kontekstu, gde sakupljanje, obrađivanje i čuvanje umetničkih dobara, tj. akumulacija artefakata prestaje da bude primarna kategorija. Osnovna uloga Muzeja tj. društvene institucije je da umesto masovnog akumuliranja dobara utvrdi vrednosne kategorije koje naravno ne bi imale vrednosne kategorije dobre ili loše umetnosti i umetničke prakse, već koja bi igrala sličnu ulogu koju pretraživač (search engine) ima u svetu Interneta. Po ruskom teoretičaru i mističaru Fjodorovu, osnovni cilj Muzeja je da uskrsne svako živo biće koje je ikada živelo na površini Zemlje uz pomoć naprednih tehnologija, i s obzirom na to da se njegova vizija u određenom smislu danas ostvaruje, postavlja se pitanje koja je danas pozicija Muzeja. Ključno društveno i političko pitanje mrežne zajednice je klasifikacija i strukturalizacija znanja. U tom smislu Muzej (Institucija) može preuzeti ulogu vrednosnog markera u društvenoj realnosti, izdvajajući određene pojave i prakse koje oblikuju tu društvenu realnost u kojoj operišu ili koje je reflektuju. Ovakav naizgled restriktivni pristup, moguća je reakcija na koncept tzv. umetnosti u doba kulture, kulturnih industrija i razvoja medijske i kreativne industrije u kome je umetnost samo jedna niša u društvenoj raspodeli rada i kapitala.

Ovakav model zbirke je jedan od mogućih modela ekonomije umetnosti i ekonomije u umetnosti gde se fokus pomera ka individualnoj i društvenoj odgovornosti i dobrovoljnosti u podršci autorima i stvaraocima. Osnovno pitanje je da li će kolekcionari i institucije hteti da investiraju u umetničko delo (tj. autora) koje svako može da ima i koje ne može obezbediti zadovoljavajuću maržu? Da li će institucija reputacije i društveni status biti dovoljni da zamene finansijski i simbolički kapital?

Zbirka medijske prakse MSUV hronološki počinje od rada Computertapebody Bogdanke Poznanović iz 1973. koji sa jedne strane reflektuje sužavanje ličnih i društvenih sloboda u SFR Jugoslaviji sredinom sedamdesetih godina XX veka, atomizaciju protesta, jačanje autoritarnih tendencija, a sa druge strane propituje tehnološki razvoj i numerisanje populacije. Kompjuterske grafike C5 Peđe Šiđanina iz 1987. godine su primer ranih eksperimenata u istraživanju formalnih i tehničkih grafičkih mogućnosti računarskih tehnologija. Rad istog autora iz 1989. godine, telematic projekat Aspects of Gaia, rad je koji je realizovan u Lincu za Ars Electronicu,a koga je inicirao Roy Ascot. Rad je proizišao iz svesti o globalnoj rastućoj zajednici umetnika koji rade sa kompjuterskim tehnologijama krajem osamdesetih i neka je vrsta mapiranja globalnih toposa u kojima postoji umetnička digitalna praksa i aktivizam.

Čuveni web sajt Vuka Ćosića Documenta Done iz 1997. je klasik net.arta, u kome je Ćosić ukazao na eklekticistički karakter istorije umetnosti i sublimirao sve izraženiji problem kontrole kopirajta. Documenta Done je “ukradeni” sajt čuvene međunarodne izložbe koja se svakih 5 godina održava u Kasselu. Rad novosadske asocijacije Apsolutno pod nazivom The Absolute Sale iz 1997. je fiktivna online aukcija na kojoj počev od 2000. možete bukirati i kupiti još nerođenog istočnoevropskog umetnika. Ovaj rad se, s jedne strane, bavi u to vreme sve prisutnijim fenomenom online aukcija i neprikosnovenim eBay-em, a s druge strane specifičnom pozicijom Istočne Evrope posle pada Berlinskog zida. Rad The Greatest Hits iz 1998. pokazuje ranjivost kako bioloških (ljudskih) tako i računarskih sistema. Rad je realizovan u formi CD-ROM-a na kojem se nalazi komjuterski virus koji se aktivira u određenom trenutku i blokira radnu memoriju. Electronic Art in Serbia 2000 Andreja Tišme ironizuje rad net umetnika u Srbiji 2000. godine i stvaralačko okruženje u restrikcijama električne energije. U projektu PPresidency, PP grupe iz 2001. godine Zita Majoroš i Katarina Šević istražuju probleme u komunikaciji i efekte savremene umetnosti na "korisnike" umetnosti.

Rad Hello World grupe Vacuumpack iz 2007. se bavi pojavom novostvorenog pisma koje je nastalo u okviru savremenih vidova komunikacije korišćenjem novih tehnologija, gde se karakteri koji se koriste na tastaturi koriste kao piktogrami za često vrlo složene pojmove, pored uobičajenih "smajlija". Rad Vladana Jolera iz 2008. godine - MCTE je gejm-mod čuvene Sims igre kojem se oduzima mogućnost interakcije, i igrač nemoćno posmatra kako karakteri u igri usled pasivnosti igrača postaju nervozni, histerični a sve se završava smrću karaktera. Heath Bunting u svom radu In a possession of the post office credit card (U posedu poštanske kreditne kartice) iz 2008. preko posedovanja kreditne kartice propituje mogućnosti participativnosti u britanskoj neoliberalnoj visokoj kulturi. U radu Nildigree iz 2009. Vladimira Todorovića, investira se putem kompjuterske igre, simulacije brokerskog softvera, u specijalizovane prirodne fondove kao što su Global Coral Reef Fund, Emerging Rainforest Fund ili Taiga Equity Classic. Stevan Kojić u svom radu Samoodrživi sistemi apsurda (2010.) bavi se temom eko tehnologije i tzv. održivog razvoja u kome se ogleda apsurdnost ekonomskog i tehnološkog napretka i eko ideologije.

Kristian Lukić

kuda.produkcija